Marketing
Noć u vodenici
Bisera Boškailo: "Karakondžula", roman, Bosanska riječ, Tuzla, 2012.
Karakondžula je u bosanskoj ili srednjobalkanskoj usmenoj tradiciji ono što je u Istri primjerice mora, iako ima i karakteristike štrige, pa čak i vampira. Noću ona, a uvijek je ženskih atributa, objahuje svoju mušku žrtvu, i davi je, stišće, guši, često i do fatalnih posljedica; mijenja oblik, obitava pogotovo u vodenicama pa je baš zato zabranjeno mljeti žito noću. I često takva bića u predajama i legendama zapravo bivaju tek metafore za nešto drugo.
Za nešto što se ne smije, prema regulama koje već eonima nalažu obitelj, selo, vjera ili jezik, ni pomisliti, a kamoli učiniti, za nešto zbog čega se propada i moralno i fizički, ugledom i tijelom, a sramota prelazi na obitelj i na rod, za nešto što je kazna zajamčena, neizbježna. Zato zajednica kao obrambeni mehanizam protiv takvih djela stvara i smišlja nadnaravna bića zlokobnih moći, kao upozorenje i kao preventivu.
Takvi grijesi nisu pojedinačni, oni su prelazni, tako kazuje i upozorava tradicija. A tradicije su, znamo to, zato da se krše. Iz takvih ekscesa nastaje drama, nastaje umjetnost, i prije tisuću godina, pa tako i danas. Karakondžula u ovom romanu je metafora za zabranjenu ljubav između dvoje mladih različite vjere. On je naočit mladić, najjači u selu, poželjni ženik; ona je pak isposnica u obližnjem ženskom manastiru. Balkanski Romeo i Julija nisu imali baš mnogo prilika za uzajamnu interakciju, osjećaji su poprilično platonske naravi, ali su, kod njega poglavito, vrlo intenzivni. Dovoljno intenzivni da izazovu poremećaj percepcije stvarnog i onostranog.
Zasad je ovo materijal za sevdalinku; no roman je poprilično proširena sevdalinka, jer je mnogo pažnje i mnogo vještine uloženo u oblikovanje tzv. društvenog konteksta ove neostvarljive ljubavi. I sama glavna priča romana stavljena je u usta nekolicini pripovjedača, koji doziraju narativne segmente i prate ih svojim komentarima. To se pripovijedanje događa u nekom neodređenom vremenu prošlom, a sam zaplet, dakle priča koju pripovjedači pričaju, smještena je u vrijeme još prošlije, još davnije. Okruženje je mirnodopsko, suživotno: muslimansko i pravoslavno selo jedno su kraj drugoga, nedaleko je pravoslavni manastir, svi se međusobno znaju, komuniciraju, savjetuju se i potpomažu.
Nema ni traga nekoj staroj zloj krvi, nema ni natruhe aktualnog sukoba između dviju zajednica, pod jednim se nebom živi, u jednoj se vodenici žito melje, a slična se i baština dijeli: jedni drugima znaju i za blagdane i za legende i za običaje, znaju i kada treba čestitati, i kada treba upozoriti. Ali ipak, u cjelokupnoj toj idiličnoj slici naziru se pukotine kada se sa svih strana počnu nizati argumenti protiv te zabranjene ljubavi.
Iz te čaršijske kritike izviru tradicijom izgrađene predrasude, na što kršitelji tradicije (zapravo, akter ove svojevrsne pobude je uglavnom mladić, djevojka je kao lik prilično pasivna, osim naravno u njegovim snoviđenjima) odgovaraju osebujnim prkosom, postavljanjem sebe u središte svijeta i ignoriranjem prepreka i brana u do jučer najbližima oko sebe.
Zapravo je i ovo prilično jednostavna priča, ali je pripovjedačkim tehnikama ona uvelike razbijena, dinamizirana, obogaćena fantazmagoričnim scenama, oživljavanjem nadnaravnih bića i elemenata. Na neki način, Karakondžula je lirska priča ispričana epskim tehnikama, a njeno središnje mjesto, scena u kojoj glavni lik provodi noć u vodenici usprkos upozorenjima da će ga napasti opasna neman, istovremena je posveta i starijoj regionalnoj fantastičnoj književnosti u kojoj vampiri i vukodlaci nisu metafore već stvarna fabularna bića, i sasvim modernom hororu koji se oslanja na tradicijske motive.
(Objavljeno u Glasu Istre, 17. studenog 2012.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 17:37 sati.