Marketing
Pogrešno zaljubljene
Milana Vlaović: "Bomboni od meda", Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.
Od Dubrovnika, Visa, Splita, Zagreba, Beograda pa preko još nekih gradova koji nekad nisu bili, a kasnije su postali inozemstvo, isprepliću se sudbine nekoliko generacija nekoliko obitelji. Osuđene na bliskost istim porijeklom ili mjestom zasnivanja i stasanja, te su obitelji i pojedini njihovi izdanci ponekad vrlo udaljeni, sve do granica netrpeljivosti, zavisti i mržnje. Opet, u kriznim situacijama, kao primjerice kad nakon pretvaranja Visa u savezničku vojnu tvrđavu u Drugom svjetskom ratu sve stanovništvo bez radne ili ratne obaveze biva evakuirano u prekomorski zbjeg, ljudskost i nagon za pomoć najbližima prevladat će negdašnje razmirice i iz dojučerašnjih baštinika mračnih tajni procvjetat će humanost i dobrodušnost.
Ta će sinusoida između frekvencijskih brjegova ljubavi i mržnje postati konstanta u odnosima među brojnim likovima ovog romana. Uspon i pad, zahlađenje i zatopljenje, naklonost i netrpeljivost… to su rasponi koje kroz svoj životni vijek prolazi svaki od protagonista ovog romana, nekako nema dominantnih i autoritarnih likova, svi su bar u ponekom segmentu svojih života žrtve.
Iako ova multiobiteljska saga prati nekoliko generacija nekoliko obitelji, malo veća pozornost usmjerena je na ženske likove; a u karakterizaciji ženski su likovi, barem oni glavni, nešto malo razrađeniji. Skoro da možemo, iz povelikog spektra, izvući dva osnovna tipa - muški i ženski - karaktera koji su se razvijali kroz konkretna povijesna razdoblja u konkretnom vremenu, a to je ovdje cijelo dvadeseto stoljeće.
Iz tih se karakterizacija nazire i cjelokupna socijalna, sociološka i kulturološka slika Balkana koji je kroz to kobno dvadeseto stoljeće prolazio kroz mnoge potresne mijene, ali su ljudi ovdje, nekako, ostajali isti. U muško-ženskim odnosima žena je bila i ostala podčinjena, koliko god svaki sljedeći sustav tvrdio da je napredniji od prethodnog, a u toj podčinjenosti zajednička je crta svih ženskih generacija patnja zbog neostvarene, neuzvraćene i zabranjene ljubavi, ili naprosto pogrešne zaljubljenosti.
E sad, zanimljivost ovog romana, a rekao bih i njegova modernost, jer po istom sižeu moglo se pisati i prije pedesetak godina, je što je i karakterizacija muških likova provučena kroz prizmu ženske ljubavi. Moralne kvalitete muških likova vrednovane su prema stupnju poštivanja mišljenja i stava žena u koje se oni zaljubljuju. Nepoštivanje toga stava srozava karakterizaciju ženskog lika, dok se nasuprot tome, žensko umijeće upravljanja vlastitom sudbinom u skladu sa svojim osjećajima definira kao ideal sreće, kao stanje ka kojemu treba težiti.
Naravno da se ti ideali sreće ne ostvaruju, i da su zbog toga likovi žena u ovome romanu patnički, a njihove sudbine tragične. U svijetu su ovog romana "svi muškarci isti", bez obzira radi li se o državnim službenicima režima u propadanju, oficirima okupatorske vojske, ili uglednim partizanskim komandantima - to su, primjerice, muškarci koji su prošli kroz život jedne od glavnih tragičnih junakinja romana, Marte.
Treba istaknuti i jednu zanimljivu razinu odnosa između ženskih likova u ovome romanu: žensko savezništvo funkcionira na razini savršenog razumijevanja, bezrezervnog uzajamnog pomaganja, gotovo urotništva kada se ženske duše nađu u situaciji da radi one druge moraju staviti na kocku i podosta svoga. No istodobno, žena drugoj ženi može činiti i najveću zamislivu uslugu, ali i najveću zamislivu štetu, može joj doslovce uništiti život.
To je paradoks koji u jednoj od važnijih epizoda ovog romana opet ilustrira da su skriveni pokretači krvave povijesti ovih prostora često bivali samo prikriveni ideologijom, a zapravo su proizlazili iz iracionalnih strasti izazvanih upravo kovitlanjem sasvim osobnih ljubavi i mržnji, a prilika da ti emocionalni vrhunci dođu do izražaja povijest je ljudima ovih prostora pružala doista malo prečesto.
(Objavljeno u Glasu Istre, 22. rujna 2012.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 16:03 sati.