Marketing
Tiha većina
Marko Pogačar: "Bog neće pomoći", zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2012.
Što se događa sa svakodnevicom kada u njoj tražimo detalje, takve detalje koji ne određuju njene protagoniste, ne identificiraju ih, ne pomažu im ali im niti ne odmažu u njihovim dnevnim stremljenjima, pa te detalje označimo, naglasimo, preuveličamo, i pustimo da dalje žive svoj život? Sada, tako uvećani, oni moraju biti zamijećeni, oni silom fizikalnih zakona utječu na svoje okruženje, daju mu svoj ton, miris, gustoću, ali opet - ne prevladavaju. Nema tu nikakve mišljene samozatajnosti, već se naprosto događa selekcija postojanja: ono što je u fokusu, to postoji, sada i ovdje, a svaka korelacija izvorište ima u promatraču. Pa ako se zatim sva interakcija tako nadrealno izobličenog prizora svede na promatranje, eventualno još i na komentiranje, nipošto studiozno, već doživljajno, ono na prvu loptu, zapravo smo iz jedne poprilično statične i dosadne scene dobili izrazito jak emocionalni naboj.
Tako bi se nekako moglo, naravno nepravednom generalizacijom, opisati zajednička svojstva priča Marka Pogačara okupljenih u ovoj zbirci. Razbacani diljem zemaljske kugle, protagonisti ovih priča žive jednolične djeliće svojih manje važnih životnih epizoda u trenucima dosade, tjeskobe, nevoljkosti, mrzovoljnosti, i pretposljednjih postaja na putanji opadanja svih uznositih emocionalnih stanja. Ovakvog svog stanja ponekad su svjesni sami, ali češće nisu, već to smeta ili uznemiruje njihove životne partnere ili općenito ljude iz njihova okruženja, susjede, članove obitelji, prolaznike. Često su ti likovi prestarjeli ili prerano ostarjeli, nevjerojatno usamljeni usprkos realnim bračnim ili stambenim prilikama, čudaci vrlo osebujnih duševnih stanja, ali nikada luđaci. Međutim, nisu ni sasvim normalni. U tome je možda bit galerije karaktera koje je autor ovom zbirkom htio prikazati, likova kojima ni "Bog neće pomoći", jer su sudbinom, osobnim odabirom ili pak suprotno ali s istim ishodom - nemogućnošću slobodnog izbora - upućeni u stanje povodljivosti. Oni su obični, prosječni, jedni od tisuća, ugurani su u kalupe kolektivizma, zbog svoje prosječnosti upili su obrise tih kalupa možda malo više nego što je primjereno njihovim prirodama. Stoga je i logična, iako je u pravilu zakašnjela, pobuna njihovih pravih priroda, izražena upravo kroz razne manifestacije čudaštva, od sklonosti nasilju do sakupljačkih manija.
Upotrijebljeni izraz "pobuna" međutim zavodi na krivi trag. Neće oni, Pogačarovi likovi, izvoditi ništa revolucionarno, neće se nikome svetiti niti ikoga kažnjavati. Njihove su pobune više nalik na djetinji prkos, na ustrajavanje u svakodnevnim besmislicama koje i inače iritiraju njihove bližnje, ili na neko demonstrativno ali za okoliš benigno razračunavanje, makar i prividno, glumljeno, sa sitnicama koje su im davale privid sigurnosti i reda.
Priče iz ove zbirke imaju još jednu dimenziju: lapidarnost komunikacije. Razgovori između likova, a često ni njihovi unutrašnji monolozi nisu sadržajem bitno drukčiji, uglavnom su na razini tračanja sudionika nekog Big brothera za odrasle, za one jako odrasle i jako bezvoljne. Dijalozima likovi ne postižu ništa, ni razmjenu informacija, ni razmjenu mišljenja, ni zabavu ni pouku, njihovi su razgovori tek zvučna manifestacija njihova postojanja, potvrda da imaju potrebe i da reagiraju na podražaje.
Zapravo, lako bi se čitatelj mogao zabuniti tumačeći što nam poručuje ova knjiga. Ukazuje li nam kakvi bismo mogli postati ukoliko se više ne potrudimo oko uzajamnog razumijevanja, uočavanja i uvažavanja, ili nam tek pokazuje, zorno i pomalo bolno, kakvi su zapravo ljudi oko nas, kakva je to "tiha većina" koja čini pretežni dio stanovništva bilo koje zajednice u kojoj živimo, u kojoj se krećemo, radimo, učimo, volimo, u kojoj smo - iznimke?
(Objavljeno u Glasu Istre, 15. rujna 2012.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 15:55 sati.