Marketing
Nikad više Djevica
Nenad Stipanić: "Izbacivači Majke Božje", roman, Algoritam, Zagreb, 2012.
U vrijeme kada je stvarnost toliko apsurdna i uznemirujuća da ju malo koja literatura može nadmašiti, pravo je uživanje naletjeti na domaći roman koji ovako smjelo pomiče granice sprdnje. Ovaj je roman po mom osobnom sudu zasjeo na vrh top-ljestvice domaće politički nekorektne literature, postojeće žanrovske ladice nedostatne su da bi ga se valjano opisalo i definiralo, jer naprosto - sve što je mnogima sveto u ovom će romanu biti osporeno i izvrgnuto ruglu. Ali, iako u ovom romanu doista ima prizora i situacija koje je i pretjerivanjem preskromno nazvati, nisam siguran da u stvarnoj stvarnosti nije još gore.
Cijeli se roman, sa svih dvjestočetrdesetak stranica, događa u jednoj jedinoj noći, u jednom zagrebačkom narodnjačkom klubu. Glavni je lik bivši izbacivač, koji je ostavio taj posvećeni posao da bi postao pisac. Bezazleni posjet starim prijateljima i kolegama po poslu prerasta u dvije paralelne avanture. Jedna se događa pod stroboskopskim svjetlima te narodnjačke rupčage, koju iste večeri nimalo slučajno pohode dvije suparničke mafijaške skupine: atmosferu na rubu pokolja jedva drže na uzdi izbacivači koji se uzgred i s vlastitim slabostima moraju nositi, balansirajući između hirova razuzdanih gostiju i lakomog gazde.
Glavni junak, pisac-izbacivač, u tome im nevoljko pomaže, podsjećajući se uzgred na svoj negdašnji posao, na izbacivačku ikonografiju i subkulturu, uz nekoliko vrlo zanimljivih digresija o povijesti izbacivačke profesije. Ta je avantura skupna, plemenska, efekt zamaha leptirovih krila u vrućoj i vlažnoj masi narodnjačkog kluba laboratorijski je dokaziv, i da nema izbacivača kao katalizatora, implodirala bi ta pulsirajuća gomila sa svim društvenim, nacionalnim, političkim, vjerskim, moralnim i estetskim simbolima i značenjima što ih je unijela kroz vrata i ovjerila fluorescentnim pečatom.
Druga avantura odvija se u isto vrijeme i na istom mjestu, ali ne u istoj dimenziji, i ona pripada isključivo glavnom junaku. Njega kroz tamu i svjetla, parfeme i vonjeve, melodije i buku narodnjačkog kluba vodi ni manje ni više nego Majka Božja, čvrsto materijalizirana (tek po potrebi prozračna), često mijenjajući obličja i garderobu, i nevjerojatno lascivna, mišlju, riječju i djelom. Da ne detaljiziram previše, Majka Božja je odlučila da nakon dvije tisuće godina više ne bude djevica, i upravo je ovaj pisac, bivši izbacivač, dobio čast da joj u tome "pomogne", ali njezinog pojavljivanja u tami narodnjačkog kluba svjestan je samo on, sa svim svojim organima, doslovce.
Dotična, naravno, nije samo projekcija njegovih želja, ona je prozor u spoznaju, sadašnju, bivšu i buduću, a u njihovim dijalozima opet kroz nekoliko zgodnih digresija saznajemo prilično zanimljive, ili u najmanju ruku intrigantno interpretirane stvari, poput veze ukazanja s nebeskim fizikalnim pojavama. I paradiraju tako tim narodnjačkim klubom u potrazi za zadovoljstvima mafijaši i sponzoruše, policajci i državni službenici, fufice i napaljenci, tajkuni i oni koji će to tek postati, pijanci i proroci, svih balkanskih provenijencija, a posebno atmosferične pasuse autor je naglasio i citatima iz narodnjačkih hitova.
Mjesto je to gdje prestaje vrijediti svaka svetinja u koju se ti isti posjetitelji kunu kada su "vani", na nekom svom redovnom poslu ili u nekoj svojoj svakodnevnoj javnoj ulozi, Sodoma i Gomora ovog malog i nevažnog dijela ljudskog roda koji obitava na ovim prostorima, mjesto gdje novac, droga, skupa pića, tijelo ili čak i život, a o uvjerenjima da se i ne govori, prelako mijenjaju vlasnika ili posjednika, tunel je to na čijem kraju nema svjetla, osim zore koja jedina može smiriti tu erupciju, ili neočekivane kazne.
(Objavljeno u Glasu Istre, 08. rujna 2012.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 15:48 sati.