Popodnevni pižolot prekine uznemireni glas moje prijateljice - Gori iz Visa u brdo prema tebi!
Bunovno izlazim na krov i imam šta vidit! Požar napreduje prema nama!
Polivam vodom makiju iza kuće, osjećam se ko David protiv Golijata...
vičem prijateljima u mobitel - Nije još tako blizu, ne idem ja još nigdi! Čekam kanadere!
I "konjica - trojka" dolijeće u zadnji čas...začujem udaljenu trubu...grcam zahvalna što postoje, što su došli...
moji/naši junaci!
Lupinzi nad vatrom bili su veličanstveni! Vodene/morske bombe nadjačale su vatrenu stihiju i eksplozije užarenih šišarki sve su se rjeđe čule
Duga u vodenoj prašini daje nadu, borba s vatrom je pri kraju...obranjena je kućica u divljini makije
Jutro poslije, s one strane brda....Luško brdo je potpuno izgorilo, trajat će godinama dok opet ne ozeleni,
...nema više hlada na višestoljetnoj stazi do polja i planinarske kuće na Svetom Andriji...srećom, plan.kuća je još gore!
Ljudska nemarnost i glupost je nemjerljiva, baš kao i hrabrost i vještina pilota i vatrogasaca koji su zaustavili vatrenu stihiju.
Tužna sam....!
Post je objavljen 23.08.2013. u 19:56 sati.