Ako potrošite 100 milijuna da date radnicima naknadu za prijevoz onda je to trošak, ali ako političari potroše 100 milijuna da obnove svoj vozni parkić audijićima i mercedisićima onda je to investicija u obnovu voznog parka.
Ako potrošite 100 milijuna na plaće državnim službenicima onda je to trošak, ali ako potrošite 100 milijuna na obnovu fasada zgrada u kojima ti državni službenici rade, onda je to investicija.
Ako potrošite 100 milijuna na plaće za zaposlene u HŽ onda je to trošak, ali ako potrošite 100 milijuna na obnovu pruge i nabavku novih lokomotiva to je investicija.
100 milijuna na plaće zaposlenih u HEP-u trošak, Ombla i Plomin investicija. Plaće sucima trošak, Trg Pravde investicija.
Ako se liječe bolesni u bolnici onda je to trošak, ako se izgradi zgrada bolnice onda je to investicija. Obrazovanje studenata je trošak, izgradnja sveučilišnog kampusa je investicija.
Plaća radniku je trošak, službeno auto je investicija.
Kužite? Prisjetite se malo i drugih stvari kada se u javnostio spominju troškovi i investicije. Uvijek isti uzorak.
Ako nešto treba dati ljudima onda je to trošak i to je loše i treba se rezati, ali ako se troši na stvari onda je to investicija i to je dobro.
ljudi su uvijek višak, a stvari nikad dosta.
KONZUMERIZAM
A možda je i kvaka u konzumerističkom društvu u kojem živimo.
Potrebe se zadovoljavaju kupovanjem. Kupovanje je nabavka nečeg novog investicija u nešto novo. Mislimo da nam samo nešto novo može pomoći, riješiti naše probleme, učiniti nas boljim ljudima. Održavanje starog i popravak, to je više trošak.
Netko se osjeća loše ne zna što sa sobom pa se bolje osjeća ako kupi nekakav komad odjeće u butiku, drugi se osjeća loše i ne zna što sa sobom pa je odlučio investirati u hidroelektranu ili autocestu. Samo da je nešto novo i uzbudljivo.
Naravno, poslije se najčešće dogodi da nam te nove stvari nisu uistinu poboljšale život. Samo smo se još malo zadužili pa se osjećamo još i gore pa to liječimo s još potrošnje i tako to ide u konzumerističkom društvu.
Neće tu biti priča, hmmm u problemima smo hajdemo popraviti ono što imamo, okrenimo se ljudima oko sebe možda jedni drugima pomognemo.
E, nije to konzumerizam, bolje je da se kupi nešto novo, i da se maknemo od ljudi oko nas oni am samo smetaju radi njih i jesmo u problemima.
Kod nas u sve pustijoj zemlji ljudi su stalno višak, sve manje zaposlenih a višak radnika, sve manje djece, a previše ih hoće u vrtić, premalo visokoobrazovanih a previše onih što bi studirali, sva manje seljaka i njihove proizvodnje, ali i koliko ih ima i oni su kao neki višak i trošak u društvu.
Kako god okreneš ljudi su višak.
Možda je problem u stavu u ideologiji a ne u višku ljudi?
Isto je i s onim što imamo, poluprazne autoceste, ne znamo što bi s njima, a rješenje problema u društvu vidimo da se grade nove. Tisuće praznih kuća, ali rješenje bi bilo ne da se te prazne popune nego da se grade nove. Uz mnoštvo praznih štala rješenje bi bilo valjda da se grade nove, tvornice koje imamo propadaju i ne želi ih se obnoviti popraviti, unaprijediti. Mi bi nove.
Uz desetke propalih tekstilnih pogona kod nas se slavi kad netko otvori nekakav mali pogonić, ni primisli da bi obnovili staro. Mi bi strane investitore da grade kod nas pogoe, a DIOKI i brodogradilišta, firme iz drvne industustrije propadaju.
Novo, novo treba konzumirati. Nove pogone i nove stanove i nove kilometre autocesta. Staro ne valja, popravljati ne valja.
To je kao ponašanje u malog sebičnog razmaženog dreišta koje samo na sebe i svoje potrebe misli i baš ga briga za druge. Što god vidi kod drugih želi za sebe: autić, igračku, čokoladu, aurocestu, IKEA-u, golf igralište, ali kad to dobije vidi da nije to to i opet želi nešto drugo dere se i urliče. Jer nije stvar u tome da njemu stvarno nešto treba nego da drugi nema i ne uživa to je njegova potreba. Staro se ne popravlja, za druge ga nije briga, samo on i samo nove stvari za njega i to je sve.
IGRE RIJEČIMA
Investicija se ma kako glupa bila uvijek vezuje uz nešto pozitivno i korisno, dok je trošak uvijek loš, to je propadanje nestanak nečega što imamo, nešto smo potrošili.
I to velik dio ljudi tako doživljava. Npr oni koji su za projekt na Srđu će to predstavljati kao investiciju, protivnici će spomenuti i da se troši naš prostor, troši ga se betonizranjem Jadrana.
Stalno se krešu prava radnika, prava na zdravstvo i obrazovanje. Radnik je trošak, ljudi se liječe na trošak države (a ja mislio da je ljudsko zdravlje smisao postojanja zdravstvenog sustava), djeca se školuju na trošak ministarstva ( a ja mislio da je smisao ministarstva obrazovanja da obrazuje djecu). Ovako i radnici i bolesni i djeca ispadaju kako neki trošak i teret društva.
Možda da probamo s investicijama.
Npr. investirali smo u plaće radnicima i očekujemo da će nam ta investicija u budućnosti donijeti profit i mnoge druge koristi. Već zvuči bolje nego trošak plaća.
A, investirali smo u zdravlje građana, to isto bolje zvuči nego da se ljudi liječe na naš trošak. Investicija je to, hej!
Investirali smo u obrazovanje naše djece. To isto odbro zvuči.
Ili okrenimo priču o investicijama. Imamo trošak izgradnje sveučilišnog kampusa, nije to baš kako investicija u izgradnju kampusa.
A trošak za kupovinu službenih automobila isto zvuči nekako skupo i bespotrebno. Pa nije to investicija u obnovu voznog parka.
Koliki trošak državi predstavljaju investitori koji traže olakšice za svoje projekte, pogotovo kad traže da država troši svoje resurse da ubrza rješavanje potreba i želja investitiora. Eh, odmah investitori ne izgledaju tako super.
Za kraj ono što vam želim poručiti jest da vaše čitanje ovog mog dnevika nije bio trošak vremena za vas, gledajte na to kao investiciju u nova saznanja i nove vrijednosti.
Post je objavljen 22.08.2013. u 08:20 sati.