GOSPODARSKU POLITIKU MORA ČINITI PROIZVODNJA, A NE UVOZ!
Podsjetiti ću na neke izjave, na neke načine rada u poljoprivredi koji nisu dobri i na neke činjenice – kako sam to najavila u tekstu od 12. kolovoza.
POTICAJ JE KOMPENZACIJA PRIHODA !
Od 8. 8 do 12.8 na Prvom programu Radio Zagreba više je puta emitirana izjava ministra poljoprivrede Jakovine u kojoj on kaže da poticaj nije plaća poljoprivrednicima. Poticaj, odnosno potporu ne može se bukvalno tumačiti kao plaću poljoprivrednim proizvođačima. Ali poticaj ima funkciju financijske potpore, ne samo u Hrvatskoj, već u zemljama Europske unije. Gospodin Carlo Pagliacci iz sektora Opće uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj EU izlagao je u Hrvatskoj 15.10.2012. na temu „ Važnost tržišnih instrumenata i proizvođačkih organizacija u prehrambenom lancu“. Pritom je rekao stavove iz kojih se vidi koliko EU smatra važnim i potrebnim financijski poticati proizvodnju hrane poljoprivrednih proizvođača. Evo što on kaže:
„Zašto je potrebna zajednička poljoprivredna politika na razini EU? Tu je riječ o poštenom nadoknađivanju i konkurenciji. Postoje 1. pravila o tržišnim standardima 2. pravila pod kojima proizvod dolazi na tržište. Uređenje agrara potrebno je jer je prihod farmera manji od prihoda u sektorima koji nisu agrarni i do 50%.“
Prema riječima gospodina Pagliaccia tržišni instrumenti su uvedeni 1992. kao izravna plaćanja, bila je to kompenzacija niskih cijena. Reforme 2003. i 2008. su mijenjale praksu proizvodno vezanih premija. Kreirali su postojeće mjere ruralnog razvoja. U posljednjoj reformi 2008. plaćanja farmera su bila bolje ciljana, a ruralni sektor se osnažio.“
U tom kontekstu smatram da izjava ministar Jakovine u kontekstu potpore kao plaće nije dobra, kao ni točna.
Sa blogu AgroPolitika od 20.10.2012. prenosim tekst koji sam napisala prilikom izlaganja gospodina Pagliaccia.. Infortmativan je.
„ Zašto u praksi tržišni instrumenti?“ započeo je pitanjem gospodin Pagliacci, te nastavio : „Manje više sve države na svijetu imaju zaštitu poljoprivrednih proizvođača, jer je ta proizvodnja specifična. Ta proizvodnja ima prirodna ograničenja koja nisu uvijek sita. A instrumenti su uspostavljeni da bi se povećala poljoprivredna proizvodnja .
Nakon 2. svjetskog rata , točnije 1957. Sporazumom iz Rima na planu poljoprivredne proizvodnje u Europi utanačena su načela koja se odnose na poljoprivrednu proizvodnju i cijene. Na početku je šest država formiralo načela kojima se treba rukovoditi zajednička poljoprivredna politika, a koja svoj temelj ima na tržišnim instrumentima. Ta načela vrijede i danas.Dok je s jedne strane poljoprivredna proizvodnja i farmeri druga strana te medalje su potrošači. Zašto je potrebna zajednička poljoprivredna politika na razini EU? Tu je riječ o poštenom nadoknađivanju i konkurenciji. Postoje 1. pravila o tržišnim standardima 2. pravila pod kojima proizvod dolazi na tržište. Uređenje agrara potrebno je jer je prihod farmera manji od prihoda u sektorima koji nisu agrarni i do 50%.“ Prema riječima gospodina Pagliaccia tržišni instrumenti su uvedeni 1992. kao izravna plaćanja, bila je to kompenzacija niskih cijena. Reforme 2003. i 2008. su mijenjale praksu proizvodno vezanih premija. Kreirali su postojeće mjere ruralnog razvoja. U posljednjoj reformi 2008. plaćanja farmera su bila bolje ciljana, a ruralni sektor se osnažio.“
„Sada se agrarna politika suočava s novom reformom i pitanje je KAKO,“ kaže gospodin Pagliacci i nastavlja“ Očekujemo stabilizaciju tržišnih izdataka. Moguća su i divljanja cijena, zbog čega se javlja ne elastično stanje između potrošnje i proizvodnje. Neće doći do porasta potrošnje, to se onda odražava na cijenama. Cijena umjetnog gnojiva je porasla i u EU. Cijene energije su narasle u posljednje desetljeće više nego cijene poljoprivrednih proizvoda. Različita je situacija u različitim zemljama EU. Koncept – proizvodi za koje se danas odobravaju intervencije na tržištu – treba zadržati i stvoriti rezerve za slučaj krize koju treba definirati od slučaja do slučaja. Kvote za šećer u budućnosti treba ukinuti. Hmelj i njihovu zabranu treba ukinuti i to treba regulirati drugim instrumentima. Te nove mjere koje ćemo u budućnosti donijeti ciljaju na okrupnjavanje, da poljoprivrednik ne izlazi sam na tržište, već treba poticati udruživanje u proizvodne udruge i zadruge. Komisija je smatrala da je to značajan alat. Za početak određene su specifične mjere u fondu za ruralni razvoj. Odnosi se to na mjere zajedničkog izlaska na tržište i poboljšanje privlačnosti prehrambenih proizvoda kod potrošača. Novi su programi o distribuciji 1. voća 2. i mlijeka u školama. Taj koncept bi trebao promijeniti odnos prema zdravlju. Školama će biti odobrena pomoć za distribuciju. To bi trebalo pridonijeti povećanju konzumacije mlijeka i voća“ kazao je u svom izlaganju 15. listopada u Zagrebu Carlo Pagliacci službenik iz Opće Uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj EU.
PLAĆANJA IZ EUROPSKE OMOTNICE!
Ministar poljoprivrede je za elektroničke medije e izjavio da će naredne godine potpore biti oko 7% manje. Nerazumljiv je kontekst ove brojke –„ oko 7% manje –od čega manje? Ne razumijem tu izjavu jer od ove 2013.godine počinje plaćanje poticaja iz europske omotnice, ali tu djelomično mora sudjelovati i Republika Hrvatska. Ova brojka ima zadatak više zbuniti nego pojasniti. U raznim prigodama više je puta bilo govora u medijima o prvom i drugom stupu vezano za poljoprivredu, međutim ta je informacija površna.
Godine 2010. glavna hrvatska pregovaračica za četiri poglavlja između ostalih i za poglavlje 11 Poljoprivreda i ruralni razvoj dipl.ing. agr Ružica Gelo je rekla da je u Poglavlju 11 financijska omotnica koju će Hrvatska dobiti, a koja će imati dva stupa. „Prvi stup su izravna plaćanja, to je ono što sada zovemo poticaji a Drugi stup su mjere ruralnog razvitka koje poljoprivreda EU pokušava razvijati zadnjih godina i što je vjerojatno budućnost Zajedničke poljoprivredne politike. I za taj stup Hrvatska je dobila 373 milijuna eura, s tim da nam je Europa ponudila isto ono što je dala u zadnjem valu proširenja 2005., a to je da će u prvoj godini pristupanja EU Hrvatskoj dati 25% od tog iznosa. A Hrvatska na taj iznos može dati još 30% iz svog nacionalnog proračuna. Svake iduće godine se tih 25% kroz pet godina povećava za 5%, a onda se drugih 5 godina suma povećava za 10% i po isteku prijelaznog razdoblja dolazimo na 373 milijuna eura.
Hrvatska će iz proračuna Europske unije dobiti i 352 milijuna eura za Drugi stup za projekte ruralnog razvitka koji će biti usmjereni na konkurentnost poljoprivrednih proizvođača ( nap.ulaganja u izmuzišta, sustav orošavanja, gnojilište i slično) i biti će sufinancirani sa 50% povrata uloženog novca. Nadalje biti će mjera usmjerenih na kvalitetu življenja u ruralnim sredinama; infrastruktura, razne usluge, LIDER inicijativa koja dolazi iz lokalnih zajednica.Vrlo važan segment politike ruralnog razvoja predstavljaju i agro- okolišne mjere jer se dodatna sredstva mogu dobiti za ekološku i integriranu proizvodnju.Također je moguće dizajnirati i specifične mjere za pojedina područja ( npr. borba protiv erozije, lošija pedološka svojstva tla i slično).Za Prvi stup Ministarstvo poljoprivrede priprema reformu sustava poticaja.Hrvatskim poljoprivrednicima će vjerojatno referentna godina biti 2011. za izravna plaćanja. Funkcionirati će na način da će se poljoprivrednicima podijeliti tzv. prava na plaćanje. U biti poljoprivrednik će i na dalje dobivati određeni iznos, bez obzira što proizvodi i koliko proizvodi.Ali mora osigurati da zemljište bude u dobrom stanju. Ali da bi dobio ta sredstva poljoprivrednik mora ispuniti uvjete koji se nazivaju „višestruka sukladnost“a koji su vezani uz dobrobit životinja, korištenje pesticida, nitratnu direktivu i zaštitu voda, što je već poznato kao dobra poljoprivredna praksa. „ blog, AgroPolitika 26.8.2010.godine
Pitanje je - osim novca koji se jedino naglašava u prvom i drugom stupu potpora - što je još obveza RH ili EU, a odnosi se na plaćanja? Koje su finese još dio obveze, a da nisu isticane?
Odgovor na to pitanje trebala bi dati Agencija za plaćanja!
GOSPODARSKA POLITIKA ZASNOVANA NA UVOZU!
Pitamo se, zašto se toliko namirnica i prehrambenih proizvoda uvozi u Hrvatsku, kada bi se dobar dio asortimana uvezenih roba mogao proizvesti u Hrvatskoj, pa čak i izvoziti? Gospodarska politika Republike hrvatske koncepcijski je zasnovana na uvozu robe i na zaradi vezanoj uz uvoz, a ne na proizvodnji. Ta tvrdnja zvuči neozbiljno. No ako pogledamo retroaktivno, što se dešava u Hrvatskoj nameće se zaključak da je proizvodnja sve manja, a uvoz svih roba sve veći.
Prilikom novinarskog razgovora o voćarstvu s dugogodišnjim glasnogovornik voćarske zajednice mr. Antom Ivkovićem, sasvim slučajno čula sam informaciju koja je potvrda iznesenog.
Naime, prepričati ću, mr. Ivković mi je ispričao kako ga je godine 1997. ili 98. pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman pozvao u svoj ured na razgovor. Budući da je u vremenu prije 199o. mr. Ivković bio direktor Voćarskog instituta u Zagrebu, te je podigao neke veće nasade voćnjaka a među njima i onaj u Borincima, prema riječima mr. Ivkovića predsjednik dr. Tuđman mu je rekao da ga je pozvao kako bi razgovarali o pokretanju proizvodnje voća u Hrvatskoj, te ga je u tom smislu pitao za mišljenje. Predsjednika je mnogo toga zanimalo, a onda su razgovor završili u namjeri da Ivković ponovo dođe u njegov ured. No nakon nekoliko dana, prepričao je mr. Ivković, dobio sam poruku iz ureda predsjednika Tuđmana kako sadnja voćnjaka neće biti potrebna jer da je odlučeno da će Hrvatska svoju gospodarsku politiku bazirati na uvozu , a ne na proizvodnji.
Ta politika uvoza, a ne proizvodnje u zemlji prisutna je i danas. U takvim uvjetima strategija poljoprivrede nije potrebna. Politiku uvoza treba što prije u zemlji prekinuti jer
je u financijskom smislu, ako i u smislu zapošljavanja stanovništva Hrvatsku dovela do kolapsa.
Proizvodnja roba, kultura i namirnica je jedini ekonomski zdrav način kako država može egzistirati.
Post je objavljen 18.08.2013. u 23:22 sati.