Ujević je rođen 5.7. 1891. Krleža je rođen 7.7. 1893. Prvi je s Juga, drugi sa Sjevera. Prvi je volio i Jug, a živio je svagdje. Sve je volio. Drugi je mrzio Sjever, volio je Mađare i Srbe. Navodno, obadvojica biseksulaci, s time da je Tin obožavao žene, a Krleža mrzio, prezirao i u svojim djelima pokazivao ih u najgorem svjetlu. Neizbježna imena lektire. Vrlo vjerojatno je svatko u Hrvatskoj čitao i jednoga i drugoga. Ujević je preživio sjemenište i nikad se nije zaredio. Drugi je preživio vojnu školu, a bio je vrlo vjerojatno izvanbračni sin nekoga kanonika, sasvim dovoljno da do kraja života strastveno mrzi Boga, Crkvu, kršćanstvo, zapravo bilo što duhovno. Politički gledano, Ujević počinje kao pravaš, Matoš ga obožava (nešto kao sin kojega nikada nije imao), prelazi u jugoslavenske vode, ali poslije uspostave Jugoslavije, kao i svaki misleći i pošteni Jugoslaven, odustaje od te kancerogene ideje. Krleža je oduvijek Jugoslaven, takav će i umrijeti. Da je doživio 1990. i 1991. otišao bi u Beograd. Zvuči možda grozno, ali to je moje skromno mišljenje.
Legende. S razlikom. Ujević je samonikla legenda. Dobrovoljni prognanik. Kršćanin, budist, Hrvat, Jugoslaven, Svemirac/Vasionac. Split, Zagreb, Pariz, Sarajevo, Beograd, Zagreb. Nikada nagrađen za života. Ali legenda. U proljeće 2003., jednoga subotnjega jutra, za priprema za fakultet, u Petoj gimnaziji, sretnemo se šulkolegica iz moje gimnazije, Ana B. i ja negdje u prizemlju, točnije kod zahoda te bahate Gimnazije, mi smo naime samo tamo išli na pripreme, nismo bili iz Pete. Pričamo o svemu, a ja sam nekako došao do Ujevića, koji mi je bio mila tema u gimnazijskim danima. Pričala je Ana kako je njezina baka iz Splita išla u Zagreb, negdje početkom pedesetih, sa svojom srednjom i da su uhvatili Tin Ujevića i žicali ga potpis. Nije bilo papira, pa se čovjek potpisao na komada wc-papira. Taj komad se još uvijek čuva i pazi. Ujević je u najvećem prognaništvu bio poslije Drugoga svjetskoga rata. Osuđen od zloglasnog komunjarskog Suda časti jer se drznuo raditi za NDH, naime spavao je i živio u prostorijama HIBZ-a, a HIBZ je inače Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, predhodnica Leksikografskog zavoda, HIBZ je bio i ostao najplodnija kulturna Ustanova u povijesti Hrvatske s obzirom na svoj kratak životni vijek. Klošarski izgled je bio samo krinka. Nikada nije bio pijan, cijele dane je radio, primarno prevodio, ali i bavio se esejistikom.
Krleža je bio i ostao komunistički mit. Krleža je lažac. Hrvatski bog Mars je krivotvorina, jer hrvatske postrojbe, uz mađarske i njemačke, jedine su se borile u Austro-ugarskoj vojsci. Tek 1916. su hrvatske postrojbe digle ručnu (svagdje osim na Soči). Krleža je uvijek bio ljubomoran na Tina kao pjesnika. Kao kajkavski pjesnik, Krleža je promašen. Balade su promašene jer su pisane jezikom koji ne postoji. Fran Galović, koji je pisao živim podravskim jezikom i Dragutin Domjanić, koji je pisao živim prigorskim jezikom, za kajkavski su važniji od Krleže, čak je Matoš važniji nego Krleža. Dok Srbi i pojedini Hrvati-štokavci kajkavski nazivaju zagorskim, pljuju u lice Galovića i Domjanića. Leksikografski zavod je zapravo dijete HIBZ-a i još jednog Ujevića, Mate Ujevića. Jednom sam, pred nekoliko godine sjedio u mojoj dragoj Radničkoj biblioteci Božidar Adžija. Pišem ja seminar, komparativan pregled leksikografskih izdanja. Negdje 20setak enciklopedija i leksikona na stolu, većinom od LZMK-a. Najtočniji podaci o temi su bili u Hrvatskoj enciklopediji (onoj izvornoj, ne ovom dreku koji se sad izdaje), dok su sva izdanja LZMK-a imala krive podatke. Sjedim ja, mislim si, pa kako može Mate Ujević, kao navodni klerikalac o jednoj nekatoličkoj temi, možda čak protukatoličkoj, imati bolje podatke od suvremenih (!!!) izdanja LZMK-a. Zapravo jedino što istinski vrijedi kod Krleže je Filip Latinovicz. Tu mu kapa dolje. Zato je velik.
Kada se govori o Krleži ja uvijek postavljam sebi i drugima pitanje, koliko bi još bilo literata da Krleža nije bio Bakarić kulturne scene. Koliko je za vrijeme i pod Krležom propalo talenata? Ujević je ukras hrvatske kulture, Krleža je teret, uteg koji je vuče prema dolje. Artificijelni jezik, nepostojeći kajkavski, nepostojeći književni, lažni Glembajevi, dosadan autor kojega nitko više ne čita, barem ne čita s guštom, osim nekolicine napornih ljevičara i Zlatka Viteza. Ujević se čita i čitat će se za 100, 200, 300 godina, ako poživi hrvatski narod. Krležu će, kad-tad, netko postaviti u okvire koje zaslužuje.
A Ujevićeva zvijezda nikada neće prestati sjati.
Pero Panonski