Znas onaj osećaj kad voliš, toliko da sve loše prestaje, on postaje tvoja sreća, tvoja svijetlost na kraju tunela, osoba koja će uvijek biti tu kad ti je to potrebno? Onaj koji te uvijek razumije i nikad ne osuđuje, uz tebe je bez obzira na tvoje gluposti, bez obzira na to što ti učinila, željela, znaš da će on uvijek biti tu, da ti pomogne i ohrabri te... Znaš ono kad ti je sve drugo nebitno, tuđe mišljenje, tuđi pogledi samo ON, jedini kojem možeš vjerovati, kojem se uvijek možeš povjeriti? Ono rame za plakanje koje je uvijek tu, za svaku tvoju suzu, svaku tvoju bol? I šta ti drugo preostaje osim da ga držiš čvrsto i nikada ne puštaš od sebe, da ga voliš najviše i da ga nikada nikome ne daš... Da zahvališ Bogu što ga imaš, što je tu, i da ga moliš da zauvijek ostane tako...
Post je objavljen 24.03.2013. u 10:48 sati.