Iako je prošlo dosta vremena od onog što smo bili i od onog što smo mogli biti, i dalje zadrhtim kad čujem tvoju najdražu pjesmu, kad ti neko spomene ime. Isti osjećaj, kao da nikada nije ni prestalo.
Je li moralo ovako?
Najviše na svijetu bih voljela da si pored mene, da se i dalje skupa smijemo istim stvarima, da se dopisujemo o glupostima, da kreneš za mnom kad se naljutim .. Ali toga više nema. Samo uspomene na nas i na ono što smo bili.
Post je objavljen 30.05.2013. u 21:57 sati.