Krhkost svijeta. Pomicanja u svemiru. Tu si.
Onda te sljedeći tren više nema. Za dugo. Predugo. Za mene.
Prokletstvo buđenja.
A, tako bih s tobom u ovaj mlaki, mirisom borova obojani suton. Zaplivao.
Da te osjećam na udaljenosti ruke.
Da me dotiču i ljube valovi što ih stvara tvoje tijelo.
Da te dotaknem vrškovima prstiju svaki put
kad zamahnemo prema zvijezdama što će se i noćas
sunovraćati bešumno u dubinu.
Vrijeme je padajućih meteora.Znaš to. I kad ih ne vidiš.
Baš kao i to da te volim. Bezmjerno i zauvijek.
Znaš to. I kad me ne želiš vidjeti.
Post je objavljen 13.08.2013. u 19:53 sati.