... ja to neznanjem okovan? Nemoću viđenja stvarnosti?
Ustrajno motrim ono što vidjeti ne mogu. Je li to tek fikcija uma što djeluje sumnjom u sebe sama? Ne nije, jer ono što jest zaista jest, ma što to bilo.
Način mišljenja mi je stvaran vremenom. On je relativan.
I pitam se zašto tako činim? Milioni nekih izmjera vremena stvaran je način takav. Volja nebrojenih predaka je u njemu. Gledam očima predaka i mislima njihovim. Oni su utkani u mom odnosu spram svijeta i života. Bila je to 'sloboda' njihova. Oni su 'odlučivali' o razvoju svom razvojem vrste kojoj su pripadali. Nosila ih je potreba opstanka.
I sada ja pitanje postavljam. Ja kao jedinka nasuprot svega što nisam. Ponašam se kao da je baš tako kako mislim, a ovisim o svemu što nisam. Je li to baš tako, ili je to tek inercija načina opstanka.
Ja jesam. Taj osjećaj me nosi i misli time hrani. Način moj bi sliku stvarao. Želi točku staviti. Čudan poriv neki. E Ti koji misliš, tko si Ti? Reci mi da si Onaj koji jesi, pa da Ti 'Bravo' kažem i da se obojica nasmijemo od srca. Obojica ko jedna 'velika' budala. Ta zar možemo, takovi, što drugo biti?
Na putu traženja tako stadoh. Stvaran sam oduvijek u vremenu života putevima pređa. Zamišljah slobodu na putu svom. Utkana je u način postojanja. Mislio sam da gledam i vidim. I evo me sada tu pred Tobom Istino. Evo mene budale stvarane od davnina. Tako sam Ti bliži, jer priznajem zid svoje nemoći, Istine sebe.
Mnoge budale toga svijesne nisu. Neke na putu spoznaje, nošeni nastojanjem da budu ono što nisu, nesrećom se kite, stvarajući predodžbu koja nema opstanka. Prava Istina ispunjava svijest. Ama dragi moji tko sam da tako sudim! Ne sudim, već vidim da jesam... sretna budala. Sretan što ništa moje nije, sretan što znam da neznam, sretan na livadi cvijetnoj, sretan i kada me ne razumiju, ja budala Tvoja Istino.
I kao rijeka što od izvora teče, u kojoj svaka kap istinu svoju ima u cjelovitosti rijele i svega što rijeku čini, i 'ja' nalazim Istinu cjelovitošću. Nestaje tada granica 'mene'. Tada Istina jest. Da, i istina mene, budale što razmišlja. Spoznaja ta me oslobađa i raduje.
A Vi, dragi moji, ne zamjerite na po nekoj mojoj greški. Volio bi da ih nema, posebice ne onih koje vas vode van puta radosti.
I tako ni ove misli nisu moje, već eto tako jest u rijeci života. I one izviru na izvoru nekom, kao i sve što životom jest. I meni dođoše, a ja ih, eto, ponudih dalje. Tu sam kao prometnik na raskršću.
Neka Vas radost i sreća prate ...:)
Post je objavljen 10.08.2013. u 22:41 sati.