Marketing
Sjeverni Velebit, II. dio
Dakle nastavak dvodnevne šetnje po sjevernom Velebitu. Znam da poprilično kasnim s ovim, ali eto, kako mi se nije dalo pisati, tako mi se niti sada ne da opravdavati svoje nepisanje :-P
Kako je spomenuto na kraju prvoga dijela stigli smo do Lubenovačkih vrata, odakle je trebalo zaputiti se vrletnom stazom prema Vratarskom sedlu. Ne bez razloga na stijeni pri samom početku staze napisano je upozorenje: Samo za iskusne planinare. Iskusni kakvi jesmo nismo se dugo premišljali.
Oštri bridovi stijena i škrapa gadna su stvar, malo su stradale gojzerice.
Jedan prijelaz oko stijene je čak osiguran sajlom.
I tako gore na Vratarsko sedlo, pa samo onda ustanovili da se stazica i markacije prema Premužćevoj stazi ovim smjerom više ne održavaju već neko vrijeme (kako smo kasnije saznali zato da se u ovom strogom prirodnom rezervatu ne bi uznemiravalo tetrijebove) pa onda probijanje kroz makiju, stradavanje mojega slamnatog šešoara, konzultiranje kojekakvih gadgeta, gps-ova, planinarskih karti itd… :-P
I onda konačno nakon kojekakvih peripetija i nekoliko predaha izlazak na stazu i već u sumrak dolazak na Rossijevu kolibu. Kako je bila subota Rossijevu su već zaposjele dvije planinarske ekipe od ukupno sedam ljudi, nas je bilo petero, postavilo se pitanje da li će biti mjesta za sve u kolibi. Namjeravao sam stoga noćiti na otvorenom nešto niže na proplanku, što bi bilo sasvim u redu, vrijeme je bilo idealno, ali na kraju smo se svi uspjeli smjestiti po podu, ispod stola, na klupe i tako samo pozaspali. Tijekom noći su nas posjećivali puhovi, na stolu su pojeli domaće kobasice koje je ponio prijatelj, a moje kekse sa suhim grožđem nisu dirali, vjerojatno i puhovi preferiraju domaću hranu pred onom iz dućana? No to su sve sitne nepodopštine tih stanara svih planinskih skloništa na koje se iskusni planinari više ni ne obaziru.
Rano ujutro obavili smo brzinski uspon na Pasarićev kuk, neposredno iza skloništa
Uspon na Pasarićev kuk nije preporučljiv. Osim ako baš niste ludi za vidicima, vizurama i sl. :-)) ali potreban je maksimalan oprez.
Pogled u dubinu s Pasarićevog kuka prema Rossijevoj kolibi. Treba dobro promotriti da bi se primijetilo krov s dimnjakom.
Nakon spuštanja s Pasarićevog kuka počinjemo se pripremati za polazak.
Prije rastanka jedna zajednička svih nas koji smo se našli u tome trenutku na tome mjestu s dobrim razlogom posjete planini.
Usput u toku spusta posjećujemo i vrh Crikvena koji se nalazi samo par minuta uspona od Premužićeve. Tu na Crikveni nalazimo ovu interesantnu mlakicu u stijeni.
Na Crikveni pokušavam se stopiti s kamenom.
Žlijeb neposredno ispod Crikvene.
Na jednoj stijeni ukazuje nam se gams!
Pogled iz predvorja jame Velebite. Tu smo se samo malo naluknuli samo u prolazu, ulaz u jamu je nešto udaljen od planinarske staze, nalazi se na teškom terenu i ne predstavlja zanimljivost za izletnike, mi smo bili pod vodstvom iskusnog speleologa koji se već ranije spuštao u dubine jame Velebite pa smo zato navratili do ulaza u jamu. Inače u toj jami nalazi se vertikala u visini od petstotinjak metara što predstavlja najvišu takvu vertikalu otkrivenu na svijetu do danas. Zaista bilo je vrlo povoljno za nas totalne laike po pitanju podzemlja biti u društvu s znalcem koji je odradio takav speleološki podvig i od njega slušati priče iz prve ruke. Nadam se samo da će se javiti u komentarima sa još detalja kojih se ja sad više ne sjećam.
Pa ponovno vrtača sa snijegom. Uvijek je predivno vidjeti snijeg, osobito ljeti ;-)
Onda naposljetku posjećujemo i Krajačev kuk, posljednju destinaciju ove ekspedicije.
Pogled na Seravski vrh, ako se ne varam.
Velebitske kupine na Krajačevom kuku
Ptica u letu.
I na putu prema Alanu odakle smo i krenuli prethodnoga dana, prelazimo preko velikih osunčanih i vjetrom šibanih livada, gdje presvlačimo majice da nas na toj vjetrometini ne propuše bura ili što je to već puhalo :-)
I eto nas već skoro se može u more skočiti… ako koga to zanima :-)
Za kraj, vrlo kratko, malo poezije.
Nekom prilikom redovnik imenom Ligor Sharu, učenik Milarepin, pitao ga je zašto ne prihvati donekle svjetovnije konvencije i uglađenije manire ne bi li tako zadobio interesente i sljedbenike u krugovima uglednih učenjaka i lama.
Milarepa je odbio tu ideju rekavši da će do kraja slijediti upute svoga gurua (Marpe Lotsawe) da živi povučeno u zabačenim predjelima, a prema svojoj navadi pjesničkog odgovaranja, kao odgovor Ligor Sharuu otpjevao je pjesmu:
Klanjam se Marpi, Prevoditelju.
Spoznavši da je ugled nestvaran kao jeka,
Ne napuštam asketski život,
Odbacujući sve obzire i priprave
Kakva god bila moja reputacija,
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan.
Spoznavši da su sve stvari iluzija,
Odbacujem imovinu;
Jer za blagom postignutim trvenjem nemam ni najmanje želje!
Kakva god bila moja sredstva i moj ugled
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan.
Spoznajući da su svi sljedbenici samo fantomi
Nemam briga oko odnosa s ljudima
I putujem kuda želim
Za razliku od tih izvještačenih učenjaka-svećenika
Koji se ponašaju oprezno i uzdržljivo.
Kakav god bio moj društveni status
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan.
Spoznajući da su želje i patnje
Same po sebi Velika Istovjetnost.
Odsijecam uže strasti i mržnje.
Sa ili bez suradnika,
Biti ću uvijek sretan i zadovoljan.
Priroda bivstvovanja je iznad igre riječima;
Privrženost bilo kojoj doktrini ili konceptu
Jest stvar pukog samo-zbunjivanja.
Raskinuvši okove između znalca i znanog
Što god postane od mene i gdje god budem
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan.
U velikome Svijetlu Uma samom,
Ne vidim nikakvih zagađenja lutajućim mislima.
Odbacujući svako mišljenje i opažanje,
Kakve god riječi da čujem ili izgovorim,
Uvijek ću biti sretan i zadovoljan
Post je objavljen 09.08.2013. u 20:36 sati.