Pregled posta

Ljetne crtice

Miles Aldrige

Na plus 38 turisti su odvukli svoje jeftine ležaljke na travu na kojoj stoji natpis NE GAZITI PO TRAVI i stacionirali se ispod mladih maslina.

Jedni su iskoristili grane da namontiraju plastični šator koji smrdi na kilometar – tako je to kad se na žegi uspali kineska plastika ne samo šatora, nego i enormnog broja kroksica, grabljica, kantica, dušeka, kolutova i ostalih gluparija.

Kako bih tamo rado uputila neku inspekciju, ali vjerojatno su svi inspektori zauzeti kontroliranjem računa po inim dućanima brojeći fali li koja lipa ili ima koja previše.

Moje naporne susjede kao slučajno stale iza mojih leđa dok sam s rodicom pokušavala opušteno pričati o svim nedaćama koje su me morile zadnjih po godine koliko se nismo vidile i onima koje me uvijek more.
Dijete u meni mi je sugeriralo da im se prišuljam s leđa dok tako KAO polako ulaze u more, a zapravo prisluškuju i da ih ili gurnem u more ili poprskam, možda uskočim prije njih pa ih zagnjurim kad se odvaže na ulazak i pokvarim im frizure koja je jedna od njih napravila ostalima u svom frizerskom salonu.
Ali ionako mi ih je puna kapa pa sam se lipo okrenula i umjesto pozdrava gledala kroz njih, kao da ih nema, kao da su zrak.

U robnom centru jedan mi je dječak s plavim očima i dužom plavom kosom popravio dan. Prolazila sam s vrećicama iz koje su virili pokloni, a njega je vjerojatno privukla vrećica koju sam namijenila Marini jer ona obožava pse i mačke.
Kad je skužio da sam primijetila da me gleda, nasmiješila sam mu se, a on je uzvratio lijepim, iskrenim osmjehom kakve valjda samo djeca imaju.
I to definitivno ne sva. Znam djecu koja se nikad ne smiju, a nije da nemaju razloga za smijeh, nego im, kako bi moja pokojna baka rekla "ne ide kolač na ruku".

U kvartovskom dućančiću jedan je samac koji nema roditelja, svoju obitelj, ni bližih rođaka, gledao u Coca-cole, malo ih vrtio i izabrao na kraju onu na kojoj piše Obitelj.
Ja sam izabrala onu na kojoj piše isto Obitelj potaknuta njegovim činom. Zašto ljudi potcjenjuju obitelj koja se sastoji od samo jednog člana?

Kad razmišljam o jadu i bijedi ljudskog roda, mene to ne asocira na siromaštvo, besparicu, oskudijevanje u materijalnom smislu.
Jad i bijedu vidim kod onih koji na primjer naprave dramu jer je lopta djeteta uletila u dvorište i slučajno pogodila pumidor koji je pao na zemlju.
- Nije još zreo, što si to napravio idiote!

Kod onih koji u dućanu prepričavaju izmišljene stvari koje ni moja bujna mašta ne bi mogla smisliti. U biti možda i bi, za potrebe neke priče, ali ne za servirati ih i dalje plasirati kao činjenice narušavajući mir susjedne obitelji.

Bijedno je i to kad susjeda susjedu koju zna i s kojom pije kavu svaki dan po 2-3 puta nakon neke nebulozne i blesave svađe zove - EJ TI!- kao da ova nema svoje ime.

Kad ljudi ne gledaju svoja posla, a zanimaju ih tuđa i onda još moraliziraju.

Kad osoba koja je otišla u mirovinu, conrol freakizmom otjerala od sebe djecu (ali im prethodno osigurala i stanove i aute i poslove) pa onda oko komada zemlje ide maltretirati ženu koja je toliko nemoćna da ne može sama ni jesti, kamoli kretati se.


Kad Control-freakuša broj 2, razmažena do boli, u svoju službu stavi i muža i svekrvu i svekra i svoje roditelje pa im svako toliko šibne plan tjedna/mjeseca prema kojima se ovi moraju ravnati, a naravno da i moraju uzeti u obzir i iznenadne promjene planova koje su zapravo vrlo česte.
Kad neka brand new glumica na našem prenapučenom estradnom nebu (u onu stvar nek idem i ja i to što sam išla čitati prije 2 dana Gloriju pa mi je prisjela jutarnja kava) priča što je sve jadna morala proći da završi glumu pa navede – ČAK SAM I ŽIVJELA U STANU OD 11 KVADRATA.
Došlo mi je da je pronađem na fejsu (jer tako se to danas radi) ili njezin mail pa joj napišem – Alo mala, ja živim u tolikom stanu i tko zna koliko ću u takvom stanu još živjeti i sretna sam jer ga uopće imam. I znaš li ti koliko je beskućnika i nesretnika okolo?

Kad jedna isfrustrirana službenica u banci psuje ko kočijaš nasred plaže, pokazuje prstom na jednog sugrađanina koji izgleda poprilično dobrostojeće:
- Što se ta budala folira, ja dobro znam koliko on ima novaca na računu. Ja znam koliko svatko od ovih kao faca i ovih žena koje se oko takvih skupljaju i imaju sve markirano na sebi, koliko oni imaju novaca. Iznenadili biste se da znate. Većina nema ni pišljivog boba!

A onda, nakon što ju je jedan poznanik počeo ispitivati o kojim ciframa je riječ, ona je sve te tajne informacije odala, da bi ispala veća faca i od klijenata i od društva na plaži.
JER ONA IMA MOĆ, ONA ZNA I MOŽE RAZOTKRITI STANJE SVIH ONIH KOJI IMAJU RAČUN U BANCI U KOJOJ ONA RADI.

Nimalo svjesna da je to razlog za izvanredan otkaz.
No takvi imaju više sreće, nego pameti. Žao mi dođe ljudi na burzi koji nikad neće ni dobiti priliku raditi posao za koji su se školovali, a ovakvih divnih neprofesionalnih (ne)radnika ko u priči.

Zanimljivo, nije se dama pohvalila da je i muža upecala tako što je redovito pratila stanje na računima potencijalnih kandidata.
Isplatila se i zgođušna faca i utrenirana slatkorječivost.


Nekad je fraza „dno dna“ predstavljala određeni tip ljudi, a sad ne znam uopće tko u tu skupinu bi/ne bi upao.. lakše je biti dno dna, negoli plivati na površini.. a i linija je tanka – kako god, „dno dna“ treba imati više podkategorija, a i teško je nekako i držati se (okružen takvima) na površini i biti iznad tog dna.
Ponekad pomislim je li problem u meni.. Ali kad pričam sa svoje 2-3 prijateljice i rodice koje znam i koje mene znaju odmalena vidim da smo poprilično složne oko svega.
Samo što smo u opakoj manjini.

S druge strane, ekipi koja se nama ne sviđa možda smo mi dno dna.. Neš ti mene, nakon silnog truda i muke – i dalje živim u 11 kvadrata, a neki (poput Control-frakuše broj 2) imaju po 9 stanova. Da se pita Bankaricu iz ove priče tko je od nas dvije - ja ili Control freakuša broj 2 - dno dna, odgovor bi bio poprilično jasan.
I pravo mi budi.
Kad me s vremena na vrijeme toliko isprovociraju svojim bahatim ponašanjem da uopće upadnem u klopku pa ih komentiram.

Oni nikad neće shvatiti to što mene boli što mama nije stigla pojesti krafnu koju sam joj kupila pa se osušila. Ili bi mislili da je problem u osušenoj krafni.
Što me dan danas muči jer sam prije desetak godina usred gužve baku iskrcala 50ak metara ispred ulaza za tombolu koju je igrala jednom mjesečno - nakon što bi poštar donio penziju, a bolile su je noge toliko da joj je svaki korak predstavljao mučenje – bila je šećeraš s tabanima izjedenima od bolesti. I trebala sam je iskrcati tik pred ulazom.

Sjećam se kako sam je vidjela, kad sam se okrenula autom i vraćala suprotnim smjerom, da jedva ide s noge na nogu. Taj me prizor proganja dan danas, a svjež je kao da se sve odigralo jučer.


Baš danas najavljuju neku pijavicu i opako nevrijeme, a na nebu niti oblačka..
Uzet ću brdo novina, sjesti na vespu koju je tata sa svih strana ižulja, ogreba, satra; naočale za sunce, kremu za sunčanje koju sam platila ko Sveti Petar kajganu, ali je neodoljivo mirisala na limune pa je presudio vječni izgovor "samo jednom se živi" pa se našla u torbi za plažu i onda leći usred zvjerinjaka na plaži i čekati pijavicu.

Pa ko živ ko mrtav.

Jer kad se sve zbroji i oduzme, čini mi se da se ljudi izjedenih duša uopće ne zabavljaju u životu.
Što god o njima govorio njihov Facebook status i namješteni osmjesi na pomno odabranim fotografijama.


Post je objavljen 09.08.2013. u 16:45 sati.