...i zašto nema previše nade da se poboljšaju:
1. Lijenost - Razgovori o fotografiji, bilo o tehničkoj ili estetskoj strani iste, ili hvalisanje opremom (po sistemu moj je veći/skuplji/tehnički napredniji) ne mogu biti nikakva zamjena za stvarno fotografiranje. U fotografiji itekako vrijedi ono pravilo da je praksa najbolji učitelj.
2. Preveliko oslanjanje na opremu - Kao što skup, brz i velik auto ne znači nužno da je čovjek koji ga posjeduje iskusan i dobar vozač, tako ni skup, brz fotoaparat s gomilom megapixela ne znači da je čovjek zbog toga automatski i dobar fotograf. Bolji aparat može u nekim situacijama olakšati fotografiranje, no nije nikakva garancija automatskog fotografskog uspjeha.
3. Ovisnost o Photoshopu - "Fotošopiranje" nije isto što i fotografiranje. Stav "popravit ću kasnije u photoshopu" te zatim obilno "peglanje" slika u obradi samo su pokazatelji površnosti i nedostka truda da se već iz samog fotoaparata dobije što bolja fotografija, pa da se završna obrada svede na minimum. Nema tog photoshopa koji može ispraviti pogrešan fokus ili razmrljanu sliku zbog preduge ekspozicije...
4. Panično izbjegavanje Photoshopa - Photoshop je za digitalnu fotografiju isto ono što je za klasičnu (filmsku) fotografiju tamna komora. Fotografija bez završne obrade (popravak kontrasta, staruracije ili eventalno izrezivanje) je tek poluproizvod. Tvrdnje kako photoshop "uništi fotografiju" su glupost - kao da se kaže da razvijanje filma i povećanja u tamnoj komori uništi fotografiju...
5. Previsoko mišljenje o sebi - Najbolji način da netko dobije previsoko mišljenje o sebi, (osim one urođene prepotencije koju neki posjeduju), jest da svoje fotografije stavlja na internet, počevši od društvenih mreža poput Facebooka, do servisa poput Instagrama i njemu sličnih, a na kojima s ne može dobiti nikakva prava kritika na fotografiju, već jedino "lajkovi" koji nisu nikakav pokazatelj kvalitete fotografije. No većina takvih ni ne podnosi ikakvu, a kamoli ozbiljniju kritiku...
6. Nedostatak samokriticnosti - U fotografiji, kvaliteta je daleko važnija od kvantitete. Osim što je potrebno snimiti mnogo slika da bi se našlo nekoliko dobrih, isto tako nema šanse da u toni smeća nekoliko dobrih fotografija dođe do izražaja. No da bi se razvio osjećaj samokritičnosti, potrebno je znanje o kadru i "onaj osjećaj" da niti jedna snimljena fotografija nije dovoljno dobra, a što tjera čovjekad a se nastavi truditi. S druge strane, doživljaj vlastitih fotografija da su "sve dobre" je prvi znak početka nazadovanja i nedostatka truda i želje za napretkom.
Post je objavljen 09.06.2013. u 17:21 sati.