Ja živim s tobom. Čovjek pripada mjestu, ovdje sam i ginuo i krio, u sva četiri vjetra. Kad odeš, prodišeš kratko i krotko, mnoga te duša predala zaboravu.
Slušači načine sebi govornika, a ja sam mislio da neću. Moljah za život kakvim se slade ribari i težaci, ali bih uvijek ostao za vratima. Snaga dobrih je sila koja drži.
Tako, ne vidjeh nigda dana koji bi dostajao da me nasiti. Da ga ne slude sitnice, smrače rastanci, da se do podne ne rastepe kao sva slava svijeta.
Da svane davan, od muke ljudske slavan, da me podnese kako bi tebe proslavio. Da pita „vidiš li me?“, prije nego padnem, i „gdje ti je brat?“
U takvom prvom, u času „kamo sad?“, da gledam tebe, tebi sličan, Isuse.