Strah, jebena i nevidljiva stvar, toliko jaka da drhtiš i moliš za milost. Mene možeš slobodno da pitaš o njoj, već dovoljno znam. Pojavi se kada najmanje očekujem, pa me nemilosrdno baca u očaj. U crnu rupu, bez dna i svijetla. Zašto da pišem više, kada sve znaš? Bojim se, teško i žestoko, da ću jednom otvoriti oči, a tebe više neće biti tu. Znaš, ova soba svakim danom sjaji na neki drugi način i onda shvatim, pa da, zbog tvog osmijeha. Jesi se ikad zapitao, kako bi bilo, da se više ne smiješ? Užasno, da. Soba bi ostala pusta, tamna i hladna. To ni ti ne želiš, znam da dovoljno dobro. Ostani, zauvijek i zajedno ćemo mjenjati stvari, boje života, a možda čak i puteve. Može se pretrpiti sve, samo ne odlazak osobe, za koju dišeš! Zapamti: zajedno možemo sve.
Post je objavljen 06.08.2013. u 23:01 sati.