Pregled posta

DRUŠTVENI PROBLEMI RELIGIJE

Religija najbolje služi društvu kad je najmanje povezana sa svjetovnim institucijama društva. Kako su u prošlim stoljećima društvene reforme bile najvećim dijelom ograničene na moralna područja, religija nije morala prilagoditi svoj stav opsežnim promjenama ekonomskih i političkih sustava. Glavni problem religije je počivao u nastojanju da postavi dobro na mjesto zla u okviru postojećeg društvenog poretka političke i ekonomske kulture. Religija je tako neizravno nastojala ovjekovječiti postojeći društveni sustav, biti potpora održanju tekućeg oblika civilizacije.

Ali religija se ne bi trebala izravno zalagati bilo za stvaranje novih društvenih uređenja ili za očuvanje starih. Istinska religija se opire nasilju kao metodi društvene evolucije, dok se ne opire inteligentnim naporima društva da podesi svoje običaje i prilagodi svoje institucije novim ekonomskim uvjetima i kulturnim zahtijevima.

Religija je u prošlim stoljećima odobrila povremene društvene reforme, dok se u dvadesetprvom stoljeću od nje s pravom traži da se prilagodi opsežnoj i neprekidnoj društvenoj preobrazbi. Uvjeti življenja se mijenjaju tako brzo da se institucionalne promjene moraju uveliko ubrzati, dok se religija mora sve brže prilagođavati ovom novom i mijenjajućem društvenom poretku.

Robotizacija , internet i širenje naorbazbe mijenjaju civilizaciju; kako bi se izbjegla kulturna katastrofa, bitno je učiniti određena ekonomska prilagođenja i društvene promjene. Ovaj novi i nastupajući društveni poredak se neće sasvim stabilizirati kroz cijelo naredno tisućljeće. Ljudska rasa mora prihvatiti niz promjena, prilagođenja i preinaka. Čovječanstvo se kreće prema novoj i neočitovanoj planetarnoj sudbini.

Religija mora postati snažan utjecaj koji će osigurati moralnu stabilnost i duhovni napredak, a koji će imati dinamično djelovanje unatoč svim ovim promjenljivim uvjetima i beskrajnim ekonomskim prilagođenjima.
Društvo se nikad više ne može nadati da će postići staloženost i stabilnost koje su vladale tijekom prošlih stoljeća. Društveni brod je isplovio iz zaklonjenih tjesnaca utemeljene tradicije i počeo krstariti otvorenim morima evolucijske sudbine; i čovjekova duša, kao nikad prije u svjetskoj povijesti, treba pažljivo ispitati karte moralnosti i pomno proučiti kompas religioznog vodstva. Najznačajnija misija religije kao društvenog utjecaja počiva u stabilizaciji ideala čovječanstva za ovih opasnih vremena prijelaznog perioda iz jedne civilizacijske faze u drugu, iz jedne kulturne razine u drugu.

Kako religija nije pozvana da ispuni bilo kakve nove dužnosti, od nje se hitno traži da djeluje kao mudar vodič i iskusan savjetnik pri svim ovim novim i tranzitivnim situacijama koje suočavaju ljudsko društvo. Društvo iz dana u dan postaje sve mehaničnije, kompaktnije, složenije i sve kritičnije međuovisno. Religija se mora pobrinuti da ove nove i uske međupovezanosti ne postanu uzajamno retrogresivne ili čak destruktivne. Religija mora djelovati kao kozmička sol koja će spriječiti fermente napretka da unište kulturni okus civilizacije. Jedino uz pomoć religije, oni novi društveni odnosi i ekonomski preokreti mogu rezultirati trajnim bratstvom ljudi.

S ljudskog gledišta, čovjekoljublje bez Boga je plemenit čin, ali istinska religija je jedina snaga koja može trajno uvećati sposobnost određene društvene grupe da se odazove potrebama i patnji drugih grupa. Dok je u prošlosti institucionalna religija mogla pasivno promatrati kako više društvene klase zatvaraju oči pred patnjama i potlačenosti bespomoćnih nižih klasa, u suvremeno doba ove niže društvene klase nisu više tako prezreno neuke niti politički bespomoćne.

Religija se ne smije organski uplitati u svjetovne aktivnosti društvene preobrazbe i ekonomskog preuređenja. Ali ona mora aktivno održati korak sa svim ovim civilizacijskim naprecima jasnim i odlučnim preformuliranjem svojih moralnih naloga i duhovnih teorija, svoje napredne filozofije ljudskog življenja i transcendentnog preživljavanja. Duh religije je vječan, dok se oblik njezinog izražaja mora preformulirati pri svakoj preinaci ljudskog riječnika.

Institucionalna religija nije u stanju pružiti nadahnuće i vodstvo pri ovoj predstojećoj općesvjetskoj preobrazbi i ekonomskoj preinaci zbog toga što je na žalost sama više-manje postala sastavnim dijelom društvenog poretka i ekonomskog sustava koji treba podići preobrazbu. Jedino stvarna religija osobnog duhovnog iskustva može biti od kreativne i konstruktivne pomoći pri suvremenim civilizacijskim krizama.

Institucionalna religija se trenutno nalazi u beznadežnom položaju, začarom krugu. Ona ne može preobraziti društvo ako prvo ne preobrazi samu sebe, a kako je u tolikoj mjeri postala sastavnim dijelom utemeljenog sustava, ne može preobraziti samu sebe a da prvo radikalno ne probrazi društvo.

Religiozni ljudi moraju djelovati u društvu, industriji i politici kao individue a ne kao grupe, partije ili institucije. Na stranu od svojih religioznih aktivnosti, religiozna grupa koja si da pravo ovakvog djelovanja odmah postaje političkom partijom, ekonomskom organizacijom ili društvenom institucijom. Religiozni kolektivizam mora smjeriti svoje napore jedino na unaprijeđenje religioznih ciljeva.

Pri društvenoj preinaci religiozni ljudi nisu vrijedniji od nereligioznih, izuzev ukoliko im njihova religija pruži višu kozmičku dalekovidost i nadmoćniju društvenu mudrost koja će biti rezultat njihove iskrene žudnje za uzvišenom ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svakom čovjeka kao bratu u nebeskom kraljevstvu. Idealan društveni poredak je taj u kojem svaki čovjek voli svoje bližnje kao samog sebe.

Može djelovati da je u prošlim stoljećima institucionalizirana crkva služila društvo pružajući potporu postojećem političkom i društvenom sustavu, ali kako bi opstala, ona hitno mora obustaviti takvo djelovanje. Jedini ispravan stav crkve počiva u učenju nenasilja, doktrine mirne evolucije umjesto nasilne revolucije, mira na Zemlji i dobre volje među ljudima.

Jedino zato što je sebi dopustila tako korijenitu tradicionalizaciju, dogmatizaciju i institucionalizaciju, suvremena religija nailazi na teškoću pri nastojanju da prilagodi svoj stav naglim društvenim promjena. Suočena s istim ovim društvenim razvojima i ekonomskim preokretima, religija osobnog iskustva lako može prilagoditi svoje stavove i djelovati kao moralni stabilizator, društveni vodič i duhovni pilot. Istinska religija prenosi iz stoljeća u stoljeće kulturne vrijednosti i mudrost koja proizlazi iz čovjekovog poznavanja Boga i nastojanja da bude poput njega.

Rano kršćanstvo nije sudjelovalo u bilo kakvim građanskim vezama, društvenim obvezama ili ekonomskim savezima. Tek je kasnije institucionalizirano kršćanstvo postalo sastavnim dijelom političke i društvene strukture Zapadne civilizacije.
Nebesko kraljevstvo nije društveni niti ekonomski sustav, ono je isključivo duhovno bratstvo individua koje poznaju Boga. Istina, takvo je bratstvo samo po sebi nova i zadivljujuća društvena pojava praćena izvanrednim političkim i ekonomskim posljedicama.

Pogrešno je misliti da religiozni čovjek nema obzira prema društvenim patnjama i građanskoj nepravdi, da nema interesa za ekonomska pitanja i osjetljivosti prema političkom nasilju. Religija ispoljava izravan utjecaj na društvenu preobrazbu tako što produhovljuje i idealizira individualne građane. Neizravno, na kulturnu civilizaciju utječe stav istih onih individualnih religioznih ljudi pri njihovom angažmanu i utjecaju unutar različitih društvenih, moralnih, ekonomskih i političkih grupa.

Kako bi se stvorila visoka kulturna civilizacija prvo je bitno imati idealan tip građanstva, a zatim stvoriti idealne i prikladne društvene mehanizme kojima takvo građanstvo može kontrolirati ekonomske i političke institucije tako naprednog ljudskog društva.

Zbog mnogo lažnog sentimenta, crkva je dugo pomagala potlačenim i unesrećenim osobama, što je jako pohvalno, ali treba naglasiti da je ista ova sentimentalnost rezultirala nepromišljenim produženjem rasno nazadnih loza koje su značajno unazadile civilizacijski napredak.

Dok se glasno odriču institucionalizirane religije, mnoge individue koje rade na društvenoj preobrazbi su, naposljetku, postale žestoko religiozne pri propagiraju svojih društveno reformativnih ideja. Tako je jasno da religiozna motivacija, osobna i više-manje neprepoznata, igra značajnu ulogu u suvremenom programu društvene preobrazbe.

Ovaj neprepoznati i nesvjesni oblik religiozne aktivnosti trpi veliku slabost zbog toga što nije u stanju izvući korist iz otvorenog religioznog kriticizma i tako dostići korisne razine samokorekcije. Činjenica je da religija ne može rasti ako nije disciplinarana konstruktivnim kriticizmom, proširena filozofijom, pročišćena znanošću i osnažena odanim prijateljstvom.

Uvijek je prisutna opasnost da religija postane tako izobličena i izopačena da počne tragati za lažnim ciljevima, upravo kao što za vrijeme rata svaka sukobljena nacija prostituira svoju religiju u cilju vojne propagande. Entuzijazam bez ljubavi uvijek djeluje na štetu religije, dok progon skreće njezine aktivnosti u smijeru ostvarenja određenih socioloških ili teoloških nastojanja.

Čovjek može zaštititi religiju od nesvetih svjetovnih saveza jedino uz pomoć:

1. Kritično korektivne filozofije.
2. Ne povezivanja religije s bilo kakvim društvenim, ekonomskim i političkim savezima.
3. Izgradnje kreativnih, potpornih i druželjubivih zajednica.
4. Progresivnog povišenja duhovnog uvida i cijenjenja kozmičkih vrijednosti.
5. Spriječavanja fanatizama primjenom znanstvenog mentalnog stava.

Kao grupa, religiozni ljudi se ne smiju baviti ni s čim izuzev religijom, dok kao individualni građanin svaki religiozni čovjek može postati istaknutim vođom nekog društvenog, ekonomskog ili političkog pokreta koji se zalaže za društvenu preobrazbu.
Religija ima zadatak da stvori, održi i nadahne kozmičku odanost u u individualnom građaninu koja će osigurati njegov uspjeh pri unaprijeđenju svih ovih teških premda nadasve poželjnih društvenih službi.

Istinska religija čini religioznog čovjeka društveno aromatičnim; ona stvara uvide u duhovnu zajednicu ljudi. Ali formaliziranje religioznih grupa vrlo često uništava same vrijednosti koje su vodile njihovom formiranju. Ljudsko prijateljstvo i božanska religija mogu jedno drugom pomoći i jedno drugo prosvijetliti jedino ako budu rasli proporcionalno i usklađeno. Religija daje novo značenje svim grupnim udruženjima, obiteljima, školama i klubovima. Ona daje novu vrijednost igri i veliča istinski humor.

Duhovni uvid vodi preobrazbi društvenog vodstva; jedino zahvaljujući religiji, kolektivni pokreti ne gube iz vida svoje istinske ciljeve. Pored djece, religija značajno ujedinjuje obiteljski život, i to jedino ako je živuća i rastuća vjera. Obiteljski život ne može postojati bez djece; on može postojati bez religije, premda takav nedostatak značajno uvećava teškoće ovih intimnih ljudskih zajednica. Danas, pored osobnog religioznog iskustva, obiteljski život najviše pati od dekadencije koja prati prijelaz od starih religioznih odanosti u novoformirajuća značenja i vrijednosti.

Istinska religija je smislen način življenja pri kojem se čovjek dinamično suočava s uobičajenim stvarnostima svakodnevnog života. Ali kako bi stimulirala individualnu izgradnju karaktera i uvećala integraciju ličnosti, religija ne smije postati standardizirana. Kako bi podstakla čovjeka da procijeni životna iskustva i kako bi ga navela da posegne za vrijednostima, ona ne smije postati stereotipna. Kako bi unaprijedila vrhovne odanosti, ona ne smije postati formalizirana.

Kakva god bila narav preokreta koji mogu zadesiti društveni i ekonomski rast civilizacije, religija je istinska i vrijedna ako u individui potiče doživljaj istine, ljepote i dobrote, jer takav je istinski duhovni koncept vrhovne stvarnosti. I kroz ljubav i obožavanje, ovo poprima oblik čovjekove duhovne zajednice s ljudima i svijesti da je sin Boga.

Naposljetku, čovjekovo ponašanje i osobna djela ne ovise toliko o njegovu znanju koliko o njegovim vjerovanjima. Posve činjenično znanje ispoljava vrlo slab utjecaj na prosječnu osobu, izuzev ako njime upravljaju emocije. Nasuprot tome, religija stvara nademocionalnu aktivaciju koja ujedinjuje cjelokupno ljudsko iskustvo na transcendentnim razinama kroz kontakt i oslobađanje duhovnih energija u smrtničkom životu.

Tijekom psihološki nesređenih doba dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća obilježenih ekonomskim preokretima, moralnim protustrujama i razdirućim društvenim promjenama ciklonskih prijelaznih faza znanstvenog doba, tisuće za tisućama muškaraca i žena su se našli, u ljudskom smislu riječi, izbačeni iz normalnog kolosijeka; oni su zabrinuti, uznemireni, nesređeni i puni tjeskobe i nesigurnosti; kao nikad prije u ljudskoj povijesti, trebaju utjehu i stabilnost istinske religije. U doba neviđenih znanstvenih dostignuća i elektro mehaničkog razvoja, svijetom vladaju duhovna stagnacija i filozofski kaos.

To što religija sve više postaje privatnim pitanjem, osobnim iskustvom, ne predstavlja opasnost, pod uvjetom da pri tome ne izgubi motivaciju za nesebičnu i ljubavlju nadahnutu službu društvu. Religija je pretrpjela mnoge drugorazredne pojave: iznenadno miješanje kultura i vjera, umanjenje crkvenog autoriteta, promjenu obiteljskog života, te urbanizaciju i mehanizaciju.

Najveća duhovna opasnost čovjeku prijeti od djelomičnog napretka, nezavidnog položaja koji proizlazi iz nepotpunog rasta: činjenice da ljudi odbacuju evolucijske religije utemeljene na strahu prije nego što ih uspiju zamijeniti religijom otkrivenja koja se temelji na ljubavi. Suvremena znanost, naročito psihologija, vodi slabljenju jedino onih religija koje najvećim dijelom počivaju na strahu, predrasudama i emociji.

Prijelazni period je uvijek praćen pometnjom, a u religioznom svijetu može vladati vrlo malo spokoja dok se ne okonča velika bitka između tri protivne religiozne filozofije:

1. Spiritističkog vjerovanja mnogih religija (vjerovanja u Božanstvo proviđenja).
2. Humanističkog i idealističkog vjerovanja mnogih filozofija.
3. Mehanističkih i naturalističkih koncepcija mnogih znanosti.

Ova se tri djelomična prilaza stvarnosti kozmosa s vremenom moraju uskladiti uz pomoć obznanjene predstave religije, filozofije i kozmologije koja će potvrditi trojedinu egzistenciju duha, uma i energije koji izviru iz Rajskog Trojstva postižući vremensko-prostorno ujedinjenje u Božanstvu Vrhovnog.

Dok je religija isključivo osobno duhovno iskustvo, poznavanje Boga kao Oca, posljedica ovog iskustva, poznavanje čovjeka kao brata, zahtijeva čovjekovo prilagođenje drugim ljudima, što stvara društveni ili grupni aspekt religioznog života. Religija je prije svega stvar unutarnjeg ili osobnog prilagođenja, nakon čega postaje stvar društvene službe ili prilagođenja grupi. Čovjekova druželjubivost neminovno vodi izgradnji religioznih grupa. Što će se dogoditi s ovim religioznim grupama najvećim dijelom ovisi o tome da li imaju inteligentno vodstvo. Religiozne grupe primitivnih društava se najčešće ne razlikuju od ekonomskih ili političkih grupa. Religija se uvijek bavila očuvanjem morala i stabilizacijom društva. I ovo je još uvijek slučaj, unatoč protivnim učenjima mnogih suvremenih sociologa i humanista.

Uvijek imajte na umu: Istinska religija znači da čovjek poznaje Boga kao Oca i čovjeka kao brata. Religija nije ropsko vjerovanje u kaznene prijetnje ili magična obećanja budućih mističnih nagrada.

Isusova religija je najdinamičniji utjecaj koji je ikad aktivirao ljudsku rasu. Isus je slomio tradiciju, uništio dogmu i pozvao čovječanstvo da stremi postignuću najviših ideala u vremenu i vječnosti, da bude savršeno, kao što je Otac na nebu savršen.

Religija teško može djelovati sve dok se religiozna grupa ne odvoji od svih drugih grupa, dok ne postane društveni savez duhovnih pripadnika nebeskog kraljevstva.

Učenje o čovjekovoj izopačenosti je vodilo k uništenju velikog dijela religiozne moći koja je mogla rezultirati prosvjetljujućim i inspirativno vrijednim društvenim posljedicama. Isus je nastojao povratiti čovjekovo dostojanstvo kad je rekao da su svi ljudi djeca Boga.

Svako religiozno vjerovanje koje vodi k produhovljenju određenog vjernika mora stvoriti snažne posljedice u društvenom životu takve religiozne osobe. Religiozno iskustvo uvijek rađa "plodove duha" u svakodnevnom životu čovjeka koji slijedi vodstvo duha.
Upravo kao što se sa sigurnošću može očekivati da će ljudi dijeliti svoja religiozna vjerovanja, s jednakom se sigurnošću može očekivati da će s vremenom formirati neku vrstu religiozne grupe povezane zajedniçkim ciljevima. Religiozni ljudi će se jednom okupiti i istinski postići suradnju utemeljenu na jedinstvu ideala i ciljeva, a ne psiholoških mišljenja i teoloških vjerovanja. Ciljevi, a ne teoretska vjerovanja, trebaju ujediniti religiozne ljude. Kako je istinska religija stvar osobnog duhovnog iskustva, svaki pojedini religiozni čovjek mora imati vlastito i osobno tumačenje ostvarenja ovog duhovnog iskustva. Neka riječ "vjera" postane obilježjem individualnog odnosa s Bogom, a ne vjeroispovijesne definicije ideja koje povezuju određenu grupu ljudi kao njihov zajednički religiozni stav. "Imaš li vjeru? Onda je imaj samo za sebe."

Činjenicu da se vjera tiče jedino postignuća idealnih vrijednosti pokazuje definicija Novog Zavjeta prema kojoj je vjera bit onoga čemu se nadamo i dokaz stvarnosti koje ne vidimo.

Primitivni čovjek gotovo nije ni pokušavao riječju izraziti svoja religiozna vjerovanja. On je izražavao svoju religiju plesom, a ne mišlju. Suvremeni čovjek je smislio brojna vjerovanja i stvorio mnoge testove religiozne vjere. U budućinosti, religiozni ljudi moraju živjeti svoju religiju, svesrdno se posvetiti službi bratstva ljudi. Krajnje je vrijeme da čovjek stekne religiozno iskustvo koje će biti tako osobno i veličanstveno da se može shvatiti i izraziti jedino "osjećajima koji leže suviše duboko za riječi."

Isus nije tražio da se njegovi učenici okupe kako bi s vremena na vrijeme formalnim recitacijama izrazili svoja vjerovanja. On je jedino tražio da se okupe kako bi uistinu nešto učinili, kako bi sudjelovali u zajedničkoj večeri sjećanja na njegov darovani život na Zemlji.

Koju grešku kršćani čine kad se pri predstavi Krista kao vrhovnog ideala duhovnog vodstva, usuđuju tražiti da se muškarci i žene koji posjeduju svijest o Bogu odreknu povijesnog vodstva ljudi koji su poznavali Boga i koji su za prošlih stoljeća doprinijeli njihovom nacionalnom i rasnom prosvjetljenju.

Sektaštvo je bolest institucionalne religije, dok dogmatizam porobljuje čovjekovu duhovnu narav. Puno je bolje imati religiju bez crkve nego crkvu bez religije. Religiozna pometnja dvadesetprvog stoljeća sam po sebi ne govori o duhovnoj dekadenciji. Zbunjenost može prethoditi rastu kao što može prethoditi propasti.

Socijalizacija religije ima jasne prednosti. Smisao grupnih religioznih djelatnosti počiva u slijedećem: dramatizaciji religioznih odanosti, veličanju privlačnosti istine, ljepote i dobrote, njegovanju privlačnosti vrhovnih vrijednosti, unaprijeđenju čovjekove nesebične službe duhovnoj zajednici, uzvišenju potencijala obiteljskog života, unaprijeđenju religiozne naobrazbe, pružanju mudrog savjeta i duhovnog vodstva i poticanju zajedničkog obožavanja. I sve živuće religije jačaju prijateljstvo, čuvaju moralnost, unaprijeđuju susjedske odnose i vode promicanju bitnog evanđelja svojih poruka vječnog spasenja.

Ali religija institucionalizacijom gubi moć za činjenje dobra, dok se istodobno uvećava mogućnost zla. Opasnosti formaliziranja religije počivaju u: fiksaciji vjerovanja i kristalizaciji osjećaja, zaštiti interesa formalnih saveza koja je praćena sve većom sekularizacijom, rastu tendencije k standardizaciji i fosilizaciji istine, skretanju religioznog djelovanja od službe Bogu u službu crkvi, tendenciji da vođe postanu administratori umjesto što će biti sluge, sklonosti k formiranju sekti i takmačkih odjeljenja, uspostavi tiranskog crkvenog autoriteta, izgradnji aristokratskog stava "odabranog naroda," njegovanju lažnih i pretjeranih ideja svetosti, rutinizaciji religije i fiksaciji načina obožavanja, sklonosti prema poštovanju prošlosti dok se zanemaruju zahtijevi sadašnjice, neuspjehu da se stvore suvremena tumačenja religije, uplitanju u rad svjetovnih institucija, stvaranju zle diskriminacije religioznih kasti, netrpeljivosti ortodoksnih vjerovanja, neuspijehu da se očuva interes pustolovne omladine i postupnom gubitku poruke spasenja utemeljene na evanđelju vječnog spasenja.

Formalna religija sputava čovjekove osobne duhovne aktivnosti umjesto što će ih osloboditi za bolju službu pri izgradnji kraljevstva.

Unatoč tome što se crkve i sve druge religiozne grupe ne bi smjele uplitati u svjetovne aktivnosti, religija u isto vrijeme ne smije bilo spriječiti ili unazaditi društvenu koordinaciju ljudskih institucija. Život i dalje mora smisleno rasti; čovjek i dalje mora raditi na preobrazbi filozofije i pojašnjenju religije.

Politička znanost mora djelovati na pregradnju ekonomije i industrije vještinama koje uči od društvenih znanosti i uvidima i motivima koje postiže religioznim življenjem. Tijekom cijele društvene preobrazbe, religija nudi stabilizirajuću odanost transcendentnom i čvrstom cilju koji prelazi i nadilazi neposredni vremenski cilj. Kako je neprestano okružen pometnjom stalno mijenjajućeg okruženja, smrtni čovjek mora biti u stanju primiti snagu dalekosežne kozmičke perspektive.

Religija čovjeku daje nadahnuće za radosno i heroično življenje na Zemlji; ona povezuje strpljenje sa strašću, uvid s entuzijazmom, suosjećajnost s moći, ideale s energijom.

Čovjek nikad ne može donijeti mudre odluke o zemaljskim pitanjima ili prevazići sebičnost svojih osobnih interesa ne bude li razmišljao kao da se nalazi u prisutnosti Božjeg suvereniteta i ne bude li obraćao pažnju na stvarnosti božanskih značenja i duhovnih vrijednosti.

Ekonomska međuovisnost i sklapanje društvenih veza s vremenom rezultiraju stvaranjem bratstva. Čovjek je po prirodi sanjalica, dok ga znanost trijezni, tako da ga religija zatim može aktivirati s puno manje straha od prenagljenih fanatičkih reakcija. Ekonomska nužda povezuje čovjeka sa stvarnošću, dok ga osobno religiozno iskustvo dovodi licem u lice s vječnim stvarnostima sve šireg i sve naprednijeg svemirskog državljanstva.


Post je objavljen 05.08.2013. u 17:03 sati.