Marketing
Team building
Na spomen ove strane riječi uvijek se sjetim onih slika kada je naša bivša Vlada (prije bijega) krenula jačati timski duh raftingirajući na Zrmanji. Kako poznajem neke ljude koji rade na tom raftingu, pričalo se da je Kolinda zgodna ženskica i da joj je jedan raftingaš pokušao "pomoći" navući gumeno odijelo, ali se odmah iza njega stvorio njen muž koji ga je galantno maknuo i nije dopustio da joj se itko približi cijelo vrijeme. Srećom da nije izbio nikakav skandal jer se raftingaš povukao na vrijeme, ali dugo su nas uveseljavale Čobankovićeve slike s tog raftinga. Moja mlada prijateljica je na raftingu, također u sklopu team buildinga, zaradila promaknuće. Našla se u čamcu sa šefovima, tipičnim mačo tipovima koji su se pitali, što ta mala radi s njima? Dok su se spuštali niz rijeku, odjednom se u njihovom čamcu našla neka mala riječna zmijica. Mačo tipovi su skočili i prenerazili se zbog zmije u čamcu, a moja prijateljica je rukom primila zmiju i izbacila ju iz čamca. Oduševljenje šefova je bilo toliko da su je nakod desetak dana promovirali na poslu iako su joj zamjerali što je vegetarijanka pa nije htjela uživati u pečenoj janjetini. Uglavnom, team building je još jedna nakaradna izmišljotina neoliberalnog kapitalizma kojemu hrlimo otvorenih ruku ne mareći za neke vrijednosti koje su nam bile bitne. Kod nas su s team buildingom prve počele tvrtke kojima su vlasnici stranci, a to znači većina firmi. Najčešće se uplati neki izlet preko vikenda gdje se zaposlenici druže i upoznavaju jačajući duh zajedništva. Problem je taj što bi ljudi možda vikend željeli provesti s obitelji, a firma od njih traži da i taj vikend posvete njoj.
Hrvatska verzija TB je malo blaža jer se nema novaca za cijele vikende pa su to najčešće jednodnevni izleti, što je svima lakše izdržljivo i svede se na lažnu uljudnost i veličanje velikog šefa koji im je priuštio tu pretjeranu konzumaciju hrane i pića.
Možda ti izleti i nisu loši za mlade, slobodne ljude, kojih je u svim kolektivima sve više ili možda za one koji su pred penziju i djeca su im odrasla, ali za obiteljske ljude postaju neka vrsta opterećenja. Tvrtke su nam preko noći postale sve. Bog i majka, djeca i obitelj. U tvrtci ne radimo, nego za nju živimo. Zapravo, pod izlikom opuštanja ta tvrtka nam se nameće i traži da sagorimo za nju. Naravno, TB nije obavezan, ali poznato je da oni koji su bliže vatre da se ugriju, a i oni koji ne dolaze na ovakva okupljanja često se nađu, u slučaju potrebe, prvi na listi za odstrel. Što će zadovoljnom i sretnom radniku TB? Zadovoljni radnik voli svoju tvrtku jer ona cijeni njegov rad i za njega je adekvatno plaćen. Takav radnik na računu ima dovoljno novca da u svoje slobodno vrijeme ide gdje god hoće i s kim god hoće i da se opušta na sebi svojstven način pa ne vidim neki smisao ovakvog tvrtkinog petljanja u radnikovo slobodno vrijeme.
Post je objavljen 05.08.2013. u 08:07 sati.