Šta reći, osim da sam i dalje tu? Da i dalje hodam, bez obzira na sve. Neke me stvari i nisu dobro poslužile u životu. Dobro, većina njih. No, sve na stranu, htjela sam pisati o nekome, ko te dobro zamjenio i sa kim se opet osjećam posebnom. Dragi moj brate, on je savršen. Ima kosicu kao anđeo, divne oči, a riječima briše suze sa lica. Često se pitam, da li si morao otići? Da li ovo mora da bude ovako, postoji li promjena? Onaj neki ključ, koji vraća ljude u život .. Ne, znam. Nemoj me shvatiti pogrešno, ne živi čovjek, koji bi mogao preuzeti tvoje uloge u mojoj prošlosti, samo se bojim da bi to moglo preći i u budućnost. Bojim se, da bi i on mogao otići, kao i ti. U suštini, bitno je da živi, gdje god. Znam da ti u svakom pismu pišem kako mrzim svemir, jer nas dijeli, ali šta mogu? Uvijek sam bila iskrena. Jednom će i taj put nestati, a mi ćemo biti kao jedno, opet. To će biti početak nečeg novog i boljeg, ovo više ne ide. Samo se pitam kako će on, da li će me i dalje voliti ovako i da li će poći sa mnom? Ko zna, ostaje nada. Tu gdje si ti, je puno bolje. Tu gdje upravo sada stojiš, više se ne umire. Duša nije tu, ali barem znaš da nemaš više šta izgubiti. Maštala sam o tom svijetu, nakon što si otišao. Ljudi su ga uvijek hvalili, ali znaš da za to treba imati hrabrosti i snage, čvrst um i nimalo saosjećanja, prema onima, koje ostavljaš iza svojih leđa. Ja to nisam mogla, a i još uvijek ne mogu. Mrzim tu riječ crnila, smrt i hladnoću, koja me obuzima, kada pomislim na to. Više ne želim puštati ljude od sebe, pogotovo njega, koji me svojim riječima diže sa zemlje. Vidiš, u tome ste isti, pa ga čuvam što jače mogu, da ne ode. Da ga ne izgubim u tamnoj rupi, bez dna. Sve će nas jednom progutati, ali ja i on imamo još puno toga, učiniti zajedno.
Post je objavljen 04.08.2013. u 15:50 sati.