Volim živjeti život moj iako mi je težak kao olovo ja ga nosim i pokušavam se boriti sa svim vjetrovima koji u tebi moj živote neprestano pušu. Znam da je svatko sam kovač svoje sreće a moja sreća su moji sinovi iako su oba bolesna
znam majko koliko nas voliš i koliko ti nedostaje moj brat, koliko ti nedostaje to što šest godina nisam živio s tobom, ali nismo za to krivi ni ti ni ja, znam koliko te boli što moraš moliti ljude svaki dan da bi nam novčano pomogli jer gdje god tražiš posao nitko te ne shvaća da možeš i želiš raditi, žao mi je što ni mene nitko zaposliti neće što uzaludno pitaš poznate ljude, a poznaš ih puno da me zaposle ali i sama znaš da sam završio školu sa posebnim potrebama. Ne, majko ja se ne drogiram, ja samo volim biti u centru pažnje jer svi moji "prijatelji" su sa mnom dobri samo kada pišem ili pričam o tome jedino tako se žele sa mnom družiti. Oprosti mi mama što poznaš malo mojih prijatelja ali to je zato jer si ti svakodnevno na ulici (sramim se im priznati da moja majka prosi) kako bi nas dvoje imali za hranu jer ono što primaš dovoljno je samo da se plate režije. Žao mi je što sam te izmišljenim statusom na fb povrijedio što ti zbog moje gluposti sada više ljudi sa ulice neće htjeti pomoći, žao mi je i što ti tvoji prijatelji s bloga ne mogu pomoći da idemo malo na more, što sada misle da si nesposobna da ne razmišljaš što ja radim ali majko ja se ne drogiram pogledaj me po cijelom tijelu, vodi na testiranje pa ćeš se uvjeriti da ja govorim istinu. Žao mi je majko što će ti mnogi ljudi u gradu zbog moje glupe izmišljotine na statusu facebooka okretati glavu i što ti neće pomagati stvarno mi je žao. Ja mrzim sam sebe jer ti takvo poniženje majko nisi zaslužila.
Voli te tvoj sin Kikica
Ovo pismo sam pronašla pored laptopa i željela sam ga podijeliti sa vama, još jednom vam svima zahvaljujem za svaku ispisanu riječ,