Čovjek ponekad smatra kako ima potpunu slobodu da radi što ga je volja,mislim da u modernom društvu nitko zapravo nije potpuno slobodan,osim možda onih bogatuna što se skrivaju iza svojih novaca pa im sve u životu ide od ruke,tko zna gdje je kraj takvom razmišljanju. Ja za sebe mogu reći da sam posegnuo duboko u svoju glavu nekoliko puta da se oslobodim i to je jedan prekrasan osjećaj iako sad već sa odmakom i iskustvom mogu reći da dan kasnije sve pada na tebe toliko jako da ponekad teško podnosiš toliko oslobađanje duha,nikada mi nije žao jer mi izmami osmjeh na lice ali koliko imam još vremena to raditi,veliko je pitanje. Ja se u svojoj slobodi toliko izgubim i ponesem do dalekog mjesta gdje sam na kraju potpuno sam,onda duboko udahnem i naglo se vratim i kao da se sve oko mene promijenilo i nikada više neće biti gledano na isti način,netko ti se otvori,povjeri,netko je bezobrazan pa ti ga je dosta za cijeli život,uostalom,čuo sam i za tebe da te je život zapravo slomio i da nisi ona ista kao što si znala biti.
Ujutro,rano,odmah poslije noćne krenuo sam na put sa dvije princeze nježnog osmjeha socijalističkom forom od 90 kuna autobusom prema Crikvenici. One već ujutro na parkiralištu vade smotuljak i važu koliko da smrve koliko da zavaljaju,prvi je bio tanak i sad meni je bilo neugodno odbiti pa sam poletio zajedno sa njima,prvi je bio dobar,smiješan,sve je bilo lijepo,izlazak Sunca na autoputu,njezini sendviči,preplanule duge noge i tiho šaputanje u moje lijevo uho. Htio sam joj ispričati sve što se dogodilo kod mene od trenutka kad sam napravio prvi korak na ovom svijetu do njezinog nježnog šapata ali nisam imao volje sada praviti se tužan i nedostupan već sam izvadio litru votke i sprite pa smo miješali u plastičnim čašama,ljudi su se okretali u nevjerici,sedam je sati ujutro,ide se na more,pije se votka,skoro me srušila na spavanje ali taman smo stigli pa sam se bacio u more i tada mi je bilo bolje. Njezino tijelo je takvo da ga se godinama traži za određenu vrstu svilene haljine koju još nisu izumili,to je tijelo budućnosti,uglavnom,cijeli put se isplatio samo da je mogu vidjeti u badiću a prodao bi dušu vragu da je mogu namazati kremom za sunčanje po leđima. Druga je isto simpatična,ima zarazan osmjeh kojim me poziva na mol da zapalimo još jednu,malo jaču,tako je i bilo. Sjeo sam na mol i klatario nogama,promatrao brodove u daljini,nevinu djecu kako se brčkaju u plitkom,naivne roditelje koji misle da ih dobro odgajaju,sulude stare bake koje piju točeno pivo u obližnjem kafiću i odjednom mi je sve postalo beznačajno. Sjeo sam u koktel bar da dođem sebi,naručili smo litru koktela i tu kreće turneja,one nisu mogle piti koliko ih je uhvatio smjeh,konobari me gledaju ispod oka,dvije maloljetnice u rukama potpunog idiota,osjećao sam se kao rock zvijezda,ispio sam koktel na Suncu,potpuno iscrpljen,žedan,kao da mi više neće dati piti,poslije naručujem još dva mojita u tu sve prestaje,okrenuo sam se oko sebe,čuo sam nekakve glasove,iza šanka vidim konobaricu iz Indonezije koju nisam vidio godinama,ima još uvijek najljepši osmjeh na svijetu,baš kako sam ga ostavio tamo u Meksiku,znam da mi se učinilo,zato ne pridajem tome preveliku važnost. Moje obožavateljice pomogle su mi da ustanem i platim račun,idemo na ručak,smiju mi se jer teturam,noge su mi teške,sad idem do kraja jer sam se zaljubio,moram svoju slobodu iskazati do kraja. Odjednom dok fino ručamo uz more ona na mene baci bombu da je još uvijek zaljubljena u svog bivšeg dečka iz Dubrave,odjednom naručujem još dvije točene koje imaju i tu me hvata mrak,nisam spavao,slabo jedem,neka me uhvati pod ruku tko može,više mi nije važno da li me prate ili ne,mumljam sebi nešto u bradu,teško pričam,petljam sa jednostavnim rečenicama,hvalim se koliko mogu piti,smijem se sa tugom u očima,kako sam jadan,priznajem. Ustajemo uz zveket rušenja čaša na mekani stolnjak,pobogu,pa popio sam samo dvije,odlazimo na plažu tu sam mislio malo odspavati ali bez uspjeha,nešto me tjera prema naprijed,nešto što nikada ne mogu opipati na vrhovima svojih prstiju. Ona odlazi u more,njezina prijateljica me gnjavi o tome kako se vidi da mi se sviđa,rekoh pa što sad s tim kad je ona zaljubljena u drugoga,okrenem se na drugu stranu i što sad,i druga odlazi u more i nešto pričaju,o nekoj ozbiljnoj temi,kladim se na to kako se tvornica u Indiji urušila gdje rade hm-ove haljine i peek and clopenburgove neke kurce i nitko neće odgovarati,ustajem i odlazim u more da se utopim ali ne mogu jer je plaža u Crikvenica dugačka i plitka,nisam imao snage doći do dubokog,ponekad se pitam čemu meni sve ovo treba. Na putu prema doma olio me hladan znoj,malo sam spavao,jedno sat vremena,kad sam se probudio imao sam odvratan zadah iz usta,pojeo sam karton žvakaćih i popio hektolitar vode,došao sam k sebi,popio pivo na jarunu,odveo njih doma i tu sve staje. Barem sam se na sekundu osjećao moćno,sutra se zatvaram na osam sati u svijet rada,ne da mi se zauvijek slušati ista zanovijetanja i prepirke,H. je na moru,F.je na moru Frenki ide na godišnji,popiti ćemo koje pivo u centru grada,malo ću doći k sebi,zapaliti ću cigaretu i duboko udahnuti,sloboda...koja glupost. Pjesnici bi rekli survao sam se i poginuo...
Post je objavljen 02.08.2013. u 06:52 sati.