Tražila je malo nade i sreće, taj neki pokretač i smjer u kojem da ide. Stajala je pored puta, umorna od svega. Po izrazu lica, znao sam da nešto ne štima. Prišao sam polako, kao da prilazim zvjeri. Iznenadila se, ali se nije opirala na priču.
-Znaš, često prođem ovim putem, rekao sam.
-Stvarno? Nikad te ne viđam, kao da si poseban.
Pokušao sam joj pojasniti, kako me baš ova ulica veže za loša i teška sjećanja. Ušutila je, kao da je znala i okrenula pogled u drugu stranu.
-Moj život ništa nije bolji od tvog, čak je i gori. Ne sjećam se kada sam bila nasmijana, vedra i mila, kao svi ljudi ovde. Pokušavam shvatiti gdje pripadam, ali ne, jbg, ne ide.
Njene riječi su ispale iz usta, kao kesa pored puta. Stajao sam začuđen i ukočen. Baš u tim momentima sam shvatio, kako stojim pored žene svog života. Jebeš prošle stvari, tugu i bolove - rekao sam sebi i pružio ruku ženi, koja zna šta je sve to, u puno goroj količini.
Post je objavljen 02.08.2013. u 00:16 sati.