Marketing
Moj did Branko
Danas se navršava dvadeseta godišnjica smrti moga dida Branke Radonića (1. kolovoza 1993.), čovjeka čije ime nosim. Zadnjih godina pisao sam tekstove o svakovrsnim temama, ali gotovo ni retka nisam posvetio ljudima koje smatram svojim najvećim uzorima – mojim didama i babama, Branku i Matiji Radonić, te Gojku i Milici Franić. Didovi su preminuli, babe su na sreću još žive. Danas me sramota reći da zapravo i ne znam dovoljno o njihovim osobnim biografijama koliko bih htio.
Did Branko je rođen 1928. godine od oca Petra u Kotezima. Djetinjstvo mu je poremetio destruktivni Drugi svjetski rat, ali na sreću, njegova obitelj ga je proživjela bez nekih značajnijih posljedica, živeći mirnim seoskim životom. Imao je svega nekoliko razreda pučke škole, ali je pisao krasopisom. Cijeli život je proveo sa motikom u ruci na škrtoj buninskoj zemlji gdje je iz čistog kamena iskrčio plodne oranice na kojima je uzgajao vinovu lozu i raznovrsno povrće. Vojni rok odslužio je 1949. godine u Tuzli. Slijedeće godine oženio je u vrgorskoj župnoj crkvi moju babu Matiju, rođenu Rakić, također iz Koteza. U njihovom braku punom međusobnog poštivanja rodilo im se troje djece – Ante (Tonći), Milenko i Vedrana. Baba Matija došla je 1950. godine iz rodnih Rakića u vrlo malu i staru didovu kuću u Radonićima. Sve što su kasnije imali, stekli su kroz minula desetljeća teškim i marljivim radom punim odricanja. Radili i gradili. Did je neko vrijeme radio na Paklini, a najviše se bavio obradom zemlje. Baba je radila u 'Braći Rakić', a u slobodno vrijeme je uzgajala koze i kokoši, te obrađivala zemlju. Živjeli su jako skromno, ali usprkos tome uspjeli su školovati svoje troje djece, od čega ih je dvoje završilo fakultet, a jedno zanat. Za selo poput Koteza, gdje dotada praktički nitko nije pohađao visoke škole i fakultete, to je bio veličanstven uspjeh! Njihova bračna soba i danas stoji onakva kakvom su je ostavili. Škripeći drveni pod prekriven skromnim tepihom, maleni zajednički drveni krevet, ormar, vitrina, kantunal i šivaća mašina singerica. Dakle, tek nekoliko komada namještaja, ali njima je to bilo dovoljno. Nisu se žalili. I nakon što su sagradili kuću, podigli djecu i krenuli u mirovinu, u njoj zajedno nisu mogli uživati. Sudbina je tako htjela.
Dida se sjećam vrlo površno. Godine 1993. kada je umro imao sam manje od osam godina, međutim pamtim dobra i skromna čovjeka. Dan-danas kada razgovaram sa starijim ljudima, najčešće za potrebe novina, po spomenu moga dida Branke dobivam brojne komplimente na njegov račun. Isto je i kod moga pokojnog dida Gojke. Oba moja dida imaju puno toga zajedničkog. Cijeli život su krvavo radili da bi podigli svoja domaćinstva. S motikom su se budili i sa njom lijegali. Radeći na zemlji i drugim skromnim poslovima izgradili su kuće i gospodarske objekte. Othranili su djecu, dobili unuke, a posmrtno i praunuke. Moj did Branko imao je troje djece i osam unuka, a zasad je iz njegove loze rođeno i devet praunuka. Postoji li veći uspjeh od toga za jednoga čovjeka? Postoji li veća nagrada za toliku žrtva i odricanja tijekom života? Oba moja dida i babe tijekom života materijalno nisu imali puno, ali kada se na kraju podvuče crta ispod njihova života – imali su zapravo sve! Njihovi potomci mogu danas uzdignuta lica izvući svega nekoliko njihovih požutjelih i prašnjavih fotografija i reći – vidi ove skromne ljude, pogledaj njihova težačka lica – ponosim se što sam njihov potomak!
Post je objavljen 01.08.2013. u 22:13 sati.