Kao sto znate ozenjen sam i imam djecu. Brak je uglavnom u redu, ne bez trzavica ali rekao bih vise manje stabilan. Ne mogu reci da mi nesto bitno nedostaje.
No ja sam na Bozicnom domjenku mrtav pijan ponudio jednoj kolegici avanturu (iako je udana i ima djecu). Odbila me, dan poslije sam se ispricao, ali jos ne znam kakve ce biti posljedice. Zasto sam to ucinio? Vec imam velikih problema zbog toga, ali da pocnem ispocetka.
Ja sam se naime zaljubio u tu kolegicu. Vjerujete li da je to bila ljubav na prvi pogled? Onog trenutka kad sam je ugledao, bio sam u firmi valjda 2-3 dana, pao sam s nogu. Koljena su mi zaklecala, knedla u grlu, pogled dolje, blokada. Ocarala me njena ljepota, njezin sarm, njena toplina, osmijeh iz rajskih vrtova, cijela pojava koja ostavlja bez daha, za koju bih zivot dao. Zatelebao sam se kao 15-godisnjak. Za mene je ona, receno na najljepsem jeziku na svijetu -femme fatale.
Bilo je to prije 3 godine. Buduci da poslovnih kontakata imamo vrlo malo skoro nista, ponekad se sretnemo u hodniku u prolazu i to je to. Zapravo mi je prevladavao dojam da se 3 godine ona prema meni odnosi arogantno i svisoka. To me malo smetalo, ali buduci da je zena na poziciji mozda joj je takvo drzanje u opisu posla, tako sam sebi to tumacio i zivio s tim.
No prije 2 mjeseca stvari su se promijenile. Na jednom team buildingu otvorila se nasa komunikacija, kroz salu i zezanje, ne mogu niti opisati koliko sam bio odusevljen, ocaran i zanesen. Hej, ona me primijetila, stovise iskazuje prema meni naklonost, simpatiju, ajme ljuuudi kad bi barem...I tako sam dao masti oduska, te nisam bio niti svjestan, smjestio u svoj svijet kvalitete slicicu mene i kolegice kako brijemo kad za to dodje prilika. Naravno, tajno i diskretno. Nece nasi partneri znati, a sto ne znaju to ih niti ne boli.
Sad za Bozic malo smo se druzili, malo plesali i domjenak je dobro prosao, samo sto nisam bio svjestan koliko sam se napio. I tako je s moje strane upucen poziv, ponuda, izrazena zelja, koja je medjutim s druge strane glatko odbijena. Na moju sutradasnju ispriku nije odgovorila. Vidjet cemo iza Nove Godine, pretpostavljam da nece sa mnom vise nikad razgovarati. Mozda ce mi zabit noz u ledja kad joj se ukaze prilika. Mozda ce me ogovarati? Sto sad da se radi?
Mene i sad trnci prolaze kad pomislim na nju ili kad s njom pricam (sto je vrlo rijetko). Ja sam zateleban kao pubertetlija. Nisam vulgarni razvratnik i ne saram izvan braka. Dosad sam imao situaciju da mi se koja zena svidjela ali nista nisam poduzimao u tom smjeru. No sada jesam. Riskirao sam brak, mozda i posao. Kako sam mogao biti tako glup? Ocito je u mom albumu sa slicicama duboko usadjena zelja za takvom avanturom kad sam riskirao sve. Ono naime sto me najvise plasi u svemu tome je da ja sebe ne poznajem, ja nisam bio svjestan da sam u stanju tako nesto uciniti. Nije stvar u alkoholu jer sto trijezan misli to pijan govori (ili cini).
Ako imate kakav savjet rado bih saslusao. Ako me netko zeli kritizirati, podsjecam da je to ubojita navika.
Znate sto je najsmjesnije u svemu? Ja samo zelim provoditi vrijeme s tom kolegicom. Ja zelim da njoj sa mnom bude ugodno, da se smije mojim salama, da joj bude zabavno u mom drustvu, da ju slusam i pomognem joj ako ima kakav problem. Buduci da smo oboje zauzeti, mogu vizualizirati nase prijateljstvo, iako mi je prekrasna i prelijepa, vjerujem da bi sve moglo ostati na ugodnom prijateljskom druzenju. Ali cini mi se da sam sad i tu prilliku upropastio. To je mozda ona pokrenula prije 2 mjeseca, i nasli smo jedan nacin komunikacije u kojem nam je cini mi se obojima bilo vrlo ugodno. Ako ja nestrpljiva budala morao sam izletjeti. Ja sam mislio da ona trza na mene. Mozda nikad necu saznati je li malo koketirala ili je kurtoazna kljubaznost s moje strane krivo protumacena.
Ono sto se pitam jest kako se sada ponasati? Ja se jos uvijek zanosim time da mozemo biti prijatelji i kolege, da cu s njom plesati kad god bude prilike, da cemo vrijeme provoditi skupa (mada bi nas okolina vjerojatno ogovarala). Ujedno sam svjestan da ako je za to i postojala prilika sada je ona daleko daleko manja.
Ne mislim da sam bolesnik, jednostavno svidjaju mi se zene, nisam peder. Ne znam sto bih imao od toga da smo zabrijali za pravo, kud bi to dalje islo? Pijani mozak o tom nije razmisljao, a sad se moram vaditi.
Jesam oduljio, ali situacija je slozena, mora se priznati.
Post je objavljen 25.12.2011. u 19:36 sati.