Marketing
Jalovec. Planina i ja.
Za mene najupečatljiviji dio putanje koju sam ovog ljeta izveo Evropom je 16-satna šetnja iz Doline Tamar do Doline Soče preko Jalovca. Na ovoj slici, koju sam napravio pred desetak godina s Mangrta, Jalovec je vidljiv u prvom planu s desne strane.
Tada sam mislio da uskoro moram "skinuti" Jalovec, jer na onom najvišem, lijevo, sam bio-to je Triglav. To "uskoro" je potrajalo 9 godina. Predugo. Evo sada slike od pred desetak dana na kojoj se vidi Mangrt, zajedno sa samim vrhom Jalovca:
Evo i Triglava s Jalovca, sad više nema ničega između:
Neuništivi ruksak na vrhu Jalovca, bio je na svim ovim vrhovima i još kojekuda. Star je 21 godinu i još uvijek služi. To se zove dobra kupovina.
Jalovec do sada nisam posjetio upravo zbog opisa uspona kao dugog i napornog. Opravdano. Putanja koju sam odabrao, od Planice na Dom v Tamarju i na Kotovo sedlo (desnom stazom, ne preko melišča) i onda gore, a dole na Dom pri Izviru Soče stazom prema Zavetišču pod Špičkom (na koje nisam otišao, jer je bilo prekasno, a htio sam prije noći do Trente) mi je uzela 16 sati. Po slovenskoj knjizi-vodiču, trebalo je oko 14 sati hoda, ali dio je otišao na doručak u Domu u dolini Tamar-gospođa koja radi tamo je, usprkos ranom jutru-ispekla jajca na oko i dala mi flašu vode koja je omogućila uspon- krenuo sam iz Kranjske Gore za Rateče-Planicu 5:47, prerano za bilo kakav dućan, a stigao sam tamo iz Njemačke nakon 21h, prekasno za dućan. Gospođa je ostavila osmijeh u dolini (tako rano i ja bi teško izmamio osmijeh), ali ne i ljubaznost, veliko hvala.
Sunce je taman izlazilo iza planina:
Par slikica iz Tamara, dvije moguće upotrebe sušionika za sijeno:
Pogled na Velikanku u izgradnji, pripremaju ju za neki događaj 2017:
Dom u dolini Tamar:
Zanimljivi zidovi:
Ovdje mi se Jalovec na kratko pokazao iz doline Tamar, većinu vremena je bio u jutarnjim oblacima i magli:
Vrh gledan sa putanje na Kotovo sedlo:
Ovaj led me skoro koštao uspona ili i mnogo više:
Ono što se ne vidi na slici je grlo ispod melišča pod ledenjakom, otprilike ovako je izgledalo (donja snimka je sa jednog od idućih ledenjaka)
Melišče je bilo svega desetak metara, ali tik nad grlom. Kad sam probao prijeći, prijeteći se osipalo, i shvatio sam da je jedini put onaj koji je netko prije mene izveo: preko ledenjaka. Ali taj netko je imao bar skijaške štapove; ja sam imao samo 14 kg ruksaka na leđima (definitivno preteško) i ljetne salomonke na nogama, koje još nisu vidjele pravog leda. I savršeno klasični strah od visine. To je rezultiralo jednosatnim traženjem eventualne druge putanje, odluke da krenem preko melišča i odustajanja, čak odluke da krenem natrag, ali sam na kraju ipak krenuo preko ledenjaka. Na sreću nije bio predug, i na sreću nije imao previše leda, nego je bio u pravom snijegu, u kojem su i ljetne salomonke držale. Kad sam prešao, skoro sam izbacio doručak iz želuca, toliko sam se nagutao straha. Ne događa mi se često, zapravo se ne sjećam da mi se ikada dogodilo (možda jednom na Triglavu, pri prevjesu kad se ide sa zapadne strane prema vrhu, ali u mnogo manjoj mjeri), ali ovdje me je osjećaj slabosti u nogama držao još neko vrijeme. Jesam li omekšao s godinama ili je to stvarno bilo toliko opasno? Prosudite sami.
Izbor silazne staze koja je opisana kao najlakša je bio izvanredan, iako sam na početku poprilično bojažljivo hodao vrhom grebena.
Nisam se usudio niti podići kameru gore, nego sam okidao s boka. Pogled ulijevo:
i udesno.
Tih par sto metara grebena je, u idealnom vremenu, za "izkušene planince" mačji kašalj, ali ja sam se osjećao poprilično kao "isluženi planinc". Neću si niti probati zamisliti kako izgleda prelaz pri oluji i vjetru-tada preostaje jedino puzanje.
Tik ispod grebena, a iznad ledenjaka, cvjetna livada. Ovakve boje su moguće jedino na takvom mjestu,
Ovo je strmina nakon grebena, niz koju je uglavnom slobodno penjanje. Također poprilično naporno, ali čovjek se osjeća sigurno, priljubljen uz stijenu.
Gamsi se smiju nespretnom čovječuljku, naišao sam na stado, bježali su od mene:
Još jedan lednjak, ovaj puta mnogo dulji, koji sam morao prijeći u cik-caku:
Tu sam napravio grešku i nisam natrpao snijega u bocu. Slijedila je duga, dva i pol satna BRZA šetnja od tog ledenjaka kroz šumu prema Trenti, koja će mi ostati u sjećanju kao grozna jer mi je ponestalo vode. Obavezno uzmite bar 3 litre vode, ili pak iskoristite ledenjak.
U domu pri izviru Soče. do kog sam došao tek u noći, ljubazne gospođe su me ugostile jednostavnom večerom i pivom, i odspavao sam do jutra. Godpođe su bile toliko impresionirane što sam došao iz Planice preko Jalovca da su mi priznale status počasnog planinca iako nisam imao iskaznicu (daleko su vremena kad sam ja imao važeću iskaznicu bilo čega u Evropi) i naplatile mi člansku cijenu prenočišta na skupnom ležaju u potkrovlju. Nisu mi htjele niti naplatiti večeru, samo pivo. Hvala najlepša, drage gospođe, lijepo je vidjeti da se napor još poštuje. Usput, bila je nedjelja i sreo sam svega jedan par planincev negdje oko 14h, sve ostalo vrijeme je bilo kao u priči, planina i ja.
U čast Soči, prešao sam 12km do sela pješice. Nije mi bilo teško, čak ni nakon jučerašnjih natisaka na prstima koje sam zaradio prilikom spuštanja kroz šumu, jer scenerija je prelijepa:
Uvijek ovdje posjetim rusko groblje iz Prvog Svjetskog rata, gdje su pokopani ruski zarobljenici poginuli u lavini pri gradnji ceste na Vršič.
To je najupečatljiviji primjer besmisla rata koji znam, krenuti iz daleke Rusije i poginuti tako u ovoj prelijepoj dolini...
Na putu prema Koči Zlatorog (koja čini mi se više ne radi kao planinarska kuća?) mali plastovi sijena, tako karakteristični za Alpe:
Niže niz Soču, prema Gorici, gradići fini:
Na kraju, dome slatki dome. Mislim da pogled na moj vlastiti otok s mora, kad se pristiže s Velebita, kazuje zašto sam toliko vezan uz kamen, bio on u Alpama ili na moru:
Post je objavljen 31.07.2013. u 13:09 sati.