Danas sam zbilja razmišljala o ljudskome ponašanju. Točnije ponašanju jedne "prijateljice" koja mi je ukazala na to svojim vlastitim primjerom.
Dakle, općepoznato je da svaki čovjek ima mane, i to je sasvim prirodno. No mene su uvijek zadivile mane poput licemjerstva i sebičnosti. Da se razumijemo, danas je jako teško pronaći osobu koja nije barem malo sebična jer jednostavno takav je život koji čovjeka primora da primarno gleda na sebe i zadovoljavanje svojih potreba, ali kada spominjem sebičnost kao manu, onda govorim o onoj teškoj sebičnosti gdje uglavnom sebična osoba ne primjećuje ljude oko sebe i ne obazire se na njihove potrebe i osjećaje. Začudilo me kako ta moja "prijateljica" uredno priča o svakoj osobi i njezinim manama, iako ona sama nije ništa bolja. Kako se kaže: prije pometi ispred svoga praga pa se onda zamaraj prljavštinom pred tuđima. Zaključila sam da uz to što je sebična još je i licemjerna, te da nije dobra osoba. No to sam znala još i prije tako da nisam razočarana/iznenađena/povrijeđena/štagod.
Kada bi svi dobro obratili pažnju na vlastitu unutrašnjost i ispravljanje vlastitih mana, bili bi toliko zaokupirani time da ne bi niti primijetili mane drugih ljudi oko nas. Treba znati primati kritike koliko ih i davati jer je i to kao jedan od najboljih načina za uviđanje vlastitih pogrešaka. Zato želim potaknuti svakog Čitatelja da samosvjesno pogleda u svoju dušu i bude osoba prema drugim ljudima kakvom bi htio da su i drugi ljudi prema njemu. Ili da barem prema svakoj osobi daje onoliko koliko od te osobe i prima. Ja znam da se moja mala duša trudi postati većom obraćanjem pažnje i na osjećaje drugih ljudi, a znam da bi i svijet bio barem malo ljepše mjesto za život kada bi se i drugi ljudi potrudili ostvariti to. Svaka osoba zaista vrijedi, jer ne gradi se kuća od krova, nego od temelja.
Pozdrav do idućeg posta...
Post je objavljen 30.07.2013. u 22:17 sati.