Štikle su ostavile grad i gradske teme te prije mjesec dana krenule put juga po selima i mjestima uz more. Ljeto, sunce, fini momci, još finije djevojke i zabava: to je to što nam je svima trebalo.
Nagleda se čovjek svega; pa i onoga za što misli da je moguće samo u filmovima i u nekim xy pričama koje nemaju veze s nama. Jedna od takvih aktualnih priča (znači, ona za nepovjerovati) je priča o mačo muškarcima u potrazi za lijepom ženskom dušom (čitaj: običnim lažljivim seljačinama koji misle da su frajeri) i fatalnim zavodnicama (čitaj: sponzorušama čiji se život svodi da gledanje svog odraza u ogledalu). Kao što sam već rekla: čovjek bi pomislio da su takve priče bujna mašta onih koji ih pričaju, no gadno biste se prevarili. Koliko god muški rod na sva zvona blejao kako u ženama traže unutarnju ljepotu i privlačnost, koliko god oni mrzili sponzoruše i naprlitane ljepotice bez trunke mozga, isto toliko s druge strane gledaju baš u takav tip djevojaka. Guzice i sise – to je još uvijek očito sve što oni traže.
Čast izuzecima, no i u njima se tako često razočaramo. Svi oni traže nešto više od izgleda, a izgled je prvo za čime se okrenu. Je li to u nama ili su oni jednostavno licemjeri koji jedno pričaju, a drugo rade?
Situacija broj jedan: zgodan i visok dečko na prvu očara sve djevojke. Unatoč tome što je zaista predivan, nakon sat vremena djevojke odmahnu rukom jer shvate da je tip osobe 'sjedi i budi lijep'. Djevojke se povlače.
Situacija broj dva: zgodna djevojka s proporcijama o kojima muški sanjaju na prvu očara sve muškarce. Unatoč tome što je u duši i glavi prazna kao vrećica ispunjena vakuumom, nakon sat vremena muškarci se ne povlače nego i dalje sline za njom kao moj bernardinac kada vidi komad mesine za pojesti. Ali…oni i dalje uporno uvjeravaju naciju da od žene traže više od izgleda.
Izgleda da to ipak nije u nama, u ljudskom biću, već samo u muškom biću. Tko tu koga laže, pitanje je sad…
Pitamo se zbog čega su neki ljudi koje poznajemo sami i zašto nemaju nikoga. Pitamo se u čemu je problem…pa eto u tome: ono što muški pričaju da traže daleko je od onoga što oni zaista traže. Tražena roba u gradu je i dalje ona najskuplja roba; ona koja ne radi, ona koja traži nekoga da radi umjesto nje i ona koja se ne zna pobrinuti sama za sebe, već se treba brinuti za nju. Tražena roba je i dalje ona škart roba.
Pitanje je sljedeće: zašto muškarce i dalje privlači praznina u duši, glavi i tijelu te zašto su i dalje ludi kada djevojka dva puta zavrti svojim dupetom? Je li krevet jedina stvar koja može spojiti muškarca i ženu i da li je moguće da je nakon svega i dalje bitan jedino seks i fasada izvana?
Borili su se svim snagama da se sa njih opere ljaga, tj. da se uz njih ne vežu priče kako im je bitan jedino izgled, a na kraju se uspostavilo da je to ono prvo (a očito i jedino) čemu oni pridodaju važnost. Muškarci se boje žena koje se mogu brinuti za sebe, jer znaju da kraj takvih žena nisu dovoljno jaki u glavi te da će ih takva žena zgaziti kada god poželi. Zbog toga idu linijom manjeg otpora pa biraju one s kojima je lako manipulirati i koje ne brinu brigu o ničemu osim o lijepom izgledu i još ljepšem prikazivanju na van.
Ako mislite da je ovo priča jedne ogorčene djevojke, gadno ste se prevarili. Ovo je samo prijezir prema licemjerju muškog roda, koji se očito još uvijek nije skinulo sa sise pa sa svojih dvadeset i nešto, trideset i nešto, pa i četrdeset i nešto, još uvijek gleda u taj dio tijela kao da je jedino što treba u životu.
Muškarci ne odbijaju fatalne zavodnice; oni ih doslovno traže. Odvedi u krevet, pojebi i ajmo dalje pričati kako u ženama tražimo unutarnju ljepotu duše i uma – to je moto i po njemu se ravnaju. Sve ostalo su priče za malu djecu, no vremena su takva da niti djeca više ne vjeruju u priče i bajke.
Mitovi i bajke postali su dio naše svakodnevice. Ono što se događalo 'nekima tamo', danas se događa nama. Društvo je postalo plitko i licemjerno, a svi oni koji im se usude proturiječiti su ljubomorne jedinke ogorčene svojim življenjem i postojanjem. Normalno je postalo nenormalno, a nenormalno je prihvatljivo u društvu. I tome se nitko ne protivi. Dapače, još se traži i karta više za takav idiotizam i lakrdiju, za predstavu u kojoj nitko ne uživa jer je gluma toliko loša da ju je nemoguće gledati bez mučnine u želucu…
Post je objavljen 30.07.2013. u 22:30 sati.