Danas je tocno 7 tjedana od kada uzimam lijekove. Osjecam se lose od jutra. Malo sam eksperimentirao pa sam odgodio anksiolitik do 10h. Nije bas da mi je isto kao kad ga popijem odmah ujutro, a sjetih se da prestati uvijek treba vrlo polagano i postupno. Nista idem dalje uz srednju zalost i jad od zivota kakav sam si stvorio u glavi :((
(22h) No danas sam shvatio jednu stvar. Izmedju 'trebalo bi' i 'uciino sam' postoji ogroooomna razlika. Dosad je moje fizicko vjezbanje bilo samo u svijetu ideja, ali danas sam trcao do iznemoglosti. Sad osjecam slatki umor i vidim razliku...Endorfini ili stogod, ali podize raspolozenje definitivno. Ne pricanje i pisanje o vjezbanju nego vjezbanje samo :)) Pokusat cu odsad tako svaki dan bez iznimke, kako kaze Dorothy Rowe.