Približava se kobna sjena sa sjeveroistoka, naizgled bezopasna poput tigra u kavezu, zamračuje more pod sobom, raspiruje mulj,širi se škrapama ubrzanom sjenkom.
Uskoro ćemo biti sami u trošnim i tihim konobama, prkosit ćemo južini i melankoliji. Iskrcat ćemo bisage pune sjećanja pred vrata gospodnja…susreti sila u maglovitim jutrima, prikazanja i utvare...neće nas pokolebati.
Curses , invocations
Dok budete jurili kontinentima , mi ćemo krpiti mreže na ovomu istomu molu. Jesen je mukla igra prirode…ljeto u raspadanju, u nestanku…uskoro će osvanuti noć koja će nas utopiti u snu…smrt je debeli galeb, Baudlaireov galeb na zelenom kontejneru.
Elizabeth my dear;
Paul se Verlaine 1851. godine trijeznio upravo na ovomu škoju. Čini se da je upravo ovdje donio odluku da je to bilo to što se pisanja tiče. Na škoju Pokleklih pjesnika, odlomio je zadnji stih ne bi li ga podijelio sa galebom koji zaklauknu melankoličnu ojkalicu svih lutalica. Ništa manje tužnu.
* * *
Ljeto jest stanje duše. Ideal bezbrižnog umiranja u vrelom sumraku. Tužnog i odsutnog lica, buljimo u izmaglicu pučine gdje vječnost počiva kao dječije skrovište u partiji skrivača. Imena tih glumaca na pokretnoj špici, čudni su simboli postojanja;
da li se zaista ponavljamo od stvaranja do trošenja?
Što…će biti sa nama?
Post je objavljen 29.07.2013. u 15:29 sati.