„Naš Bog je velik“, kaže duhovna šansona koju mladi tako rado pjevaju, a potpuno opravdano možemo je uzeti kao zaključak 28. Svjetskog dana mladih upravo završenog u Brazilu. Tko u jednom trenutku može privući pozornost tri milijuna mladih ljudi na jednom mjestu? Način na koji je papa Franjo mlade povezao s Kristom i Crkvom zadivljuje. Pritom nije cilj zastati u divljenju pred papom Franjom, jer niti on to ne želi, a i tada bismo promašili smisao ovakvog događaja. Cilj nam je učiti od njega što je život kao poslanje za Krista i kako o tome komunicirati s mladima. I ne samo s njima, već jedni s drugima.
Svjestan u čije ime dolazi
Činjenica je da je papa Franjo svojom osobnošću obilježio Svjetski dan mladih. Jednaku snagu imaju i geste i riječi, a svako njegovo obraćanje posebna je tema. Rekao bi p. Federico Lombardi: „Nije izgubio ništa niti od svog osobnog pristupa, iako svaki trenutak traži njegovu potpunu pažnju.“ U čemu je tajna njegove privlačnosti? Čime je uspio tako pridobiti pozornost svijeta? Možda zato što je sam oduševljen, pa može oduševiti i druge? Radostan je i iskreno se raduje! Čovjek koji pred milijun mladih dolazi s riječima - ''Nisam ponio ni srebra, ni zlata, ali sam ponio najvrijednije što mi je dano: Isusa Krista!“ – ima neodoljivu snagu. A ta snaga nije njegova, već Onoga koji ga je poslao mladima! Tako je polazište njegova dolaska na susret s mladima Krist, a ne samo čovjek Jorge Mario Bergoglio. I njih dvojica zajedno krenuli su ususret mladima!
Spontano jednostavan
Franju smo svakodnevno mogli pratiti kao vrlo vještog virtuoza riječi koji, poput profinjenog plesača u brazilskom ritmu prati mladež cijeloga svijeta. I unatoč kiši, i unatoč vjetru koji se poigravao i s oblacima i s talarom i s kišobranom. Franjo, inače 77-godišnjak, ostavljao je dojam kao da se svemu što je ovih dana dijelio s mladima radovao onako djetinje, spontano, što smo mogli čitati s izraza njegova lica. Nije štedio na zadivljenosti, velikim otvorenim i nasmiješenim očima, toplini u glasu, spontanosti u govoru. I kad netko poželi biti dobar i jednostavan kao i on, Franjina misija postaje plodonosna, jer i na druge širi osobine koje uzdižu. A kako bi inače bilo razumljivo i geslo Susreta: „Idite i učinite sve narode učenicima mojim“ (Mt 28,19)? Papa je mladima, ali i ostalima, odlučio pokazati kako se to radi. Ključ je u „kulturi susreta“ koju je definirao kao kulturu u kojoj „svi mogu doprinijeti nečim dobrim i u kojoj svi mogu primiti nešto dobro.“ Ići među ljude, biti s njima u svemu što proživljavaju i pokazati im Kristov put koji vodi k spasenju. S papom Franjom to djeluje tako jednostavno. Svakodnevno skida veo nedodirljivosti kojim su se mnogi crkveni službenici „zaštitili“ od svijeta zaboravljajući (možda) da su poslani služiti tom svijetu i da iz njega dolaze. I zato se događa distanciranost od Crkve, a time i od Krista. Nije „kriv“ netko treći. Svoju je tajnu papa Franjo sažeo na subotnjem susretu s brazilskim biskupima kada im je dao vrlo jednostavne upute za rad, one koje su kod njega provjereno uspješne: „Rezultat pastoralnog rada ne oslanja se na bogatstvo sredstava, već na kreativnost ljubavi.“ A kreativnost je moguća uz jednostavnost i spontanost. Zato je i razumljiva njegova napomena da se Crkva ne smije udaljiti od jednostavnosti: „Ponekad gubimo one koji nas ne razumiju jer smo izgubili jednostavnost, 'uvozeći' izvana također jednu racionalnost koja je tuđa našem narodu. Bez gramatike jednostavnosti, Crkva se lišava uvjeta koji omogućuju 'uloviti' Boga u dubokim vodama njegova otajstva.“ Jednostavnost o kojoj govori izlazi iz spontanosti, a spontanost je pak plod iskrenosti. Iskrenost je plod istine, a istina je izvor mira, mira za kojim teži cijeli svijet. Zato je i predstavnicima brazilskog društva mirno mogao reći: „Tko ima određenu odgovornost u narodu, taj je pozvan suočiti se s budućnošću 'mirnim pogledom na istinu'..." Poglavar Katoličke Crkve ima odgovornost koja je pokriće ovim riječima.
Misli na sve
Iako je najviše govorio mladima, papa je proteklih sedam dana pokazao da misli na sve. Sjetio se djedova i baka, jer „oni su vrlo važni u životu obitelji za prenošenje baštine ljudskosti i vjere, što je bitno i za svako društvo. Važan je također susret i dijalog među generacijama, osobito unutar obitelji.“ Stare i mlade opisao je kao dva stupa povijesti čovječanstva. (Ne bi začudilo da uskoro pokrene i Svjetski susret starijih osoba, onih iznad šezdeset ili više godina, jer i na njih papa računa!) Nije zaboravio niti svojega prethodnika koji je pozvao mlade na pripremu za Susret u Brazilu, papu emeritusa Benedikta XVI. koji je obećao svoju molitvu i pratnju uz tv prijemnik. Franjo će u povijesti biti zapisan i kao prvi koji je u papamobil primio nekoga izvan kleričkih redova. Bio je to mladić s Downovim sindromom i majicom argentinske reprezentacije. Ugledao ga je u mnoštvu i uzeo k sebi u vozilo. Znak je to da Franjo širom otvorenih očiju prolazi ulicama i trgovima. Iako iznenadnim zaustavljanjima zadaje muke protokolu, ne zadaje ih Kristu, a On mu je važniji kad prepozna ljudsku patnju koju svojim zagrljajem i blagoslovom može barem na trenutak ublažiti. Kao čovjek koji je u mladosti stajao na kiši razumio je i one koji su ga satima čekali pred katedralom u Rio de Janeiru i zastao je s njima, možda samo i zbog zajedničke fotografije, što su tražile redovnice, a on im ispunio želju. I dao autogram! Sve više me zbog ovakvih detalja podsjeća na bl. Ivana XXIII., ali i na bl. Ivana Pavla II., što vidimo u primjeru isprike zbog korištenja svoga jezika: „Volio bih vam se obratiti na predivnom portugalskom jeziku, no kako bih mogao što bolje izraziti što nosim u srcu, pričat ću na španjolskom. Molim vas da mi oprostite zbog toga." S papom Franjom mogli smo naučiti i kakvo je značenje dobrodošlice: „Od trenutka kada sam prvi put kročio na brazilsko tlo, i sve do ovog susreta ovdje s vama, učinjeno je sve kako bi se osjećao dobrodošlo. I jako je važno znati učiniti ljude dobrodošlima; to je nešto najljepše, ljepše čak i od samog ukrasa ili dekoracije.''
Poseban odnos prema mladima i rečenica o kavezu
Jednostavnost Franjine komunikativnosti osobito je vidljiva prema mladima. „Vidim u vama ljepotu Kristova lica i srce mi je ispunjeno radošću!“ S njima je podijelio i svoja sjećanja: „Sjećam se prvog međunarodnog Svjetskog dana mladih. Održavao se 1987. godine u Argentini, u mom gradu Buenos Airesu. Čuvam u sjećanju riječi pape Ivana Pavla II. koje je uputio mladima: 'Polažem velike nade u vas. Prije svega se nadam da ćete obnoviti svoju vjernost Isusu Kristu i Njegovom otkupiteljskom križu.'“ A upravo tako, o radostima i uspomenama razgovaraju prijatelji. Možda je bila šala (ali kažu da u svakoj šali ima nešto istine) ono što je rekao mladim Argentincima koji su, očito u ograđenom prostoru i udaljeni od njega, papu podsjetili na sliku kaveza: „Žao mi je što ste u kavezu, ali reći ću vam nešto. Ja, svako malo, to doživljavam: kakva grozna stvar biti zatvoreni u kavez. Priznajem vam to od srca, ali vidjet ćemo… Razumijem vas. Drago bi mi bilo da vam mogu biti bliže, ali razumijem da se, zbog sigurnosnih razloga, ne može.“ Simpatično, ali i više od toga, zar ne? (Osobito ovo papino „vidjet ćemo“. Bit će zanimljiva vatikanska jesen.) To su teme prijateljskih kava i druženja, onih svakodnevnih spontanosti kojima ne nedostaje i ozbiljnosti. No, one se drugačije slušaju i čuju u razgovoru s prijateljem negoli kada o njima govori netko s distance. Papa Prijatelj vrlo vješto stvara ozračje za odlučne riječi: „Vjera u Isusa Krista nije šala! To je vjera u Boga koji je umro za mene i tebe.“ S mladim Argenticima imao je susret dogovoren naknadno. On ga je tražio. I povjerio im je da nakon Susreta nema ravnodušnosti. Nada se papa da će nakon SDM biti buke: „Ali želim da bude buke u biskupijama, želim da se izađe van, želim da Crkva izađe na ulice, želim da se branimo od svega onoga što je svjetovno, nepokretno, od onoga što je komoditet, od onoga što je klerikalizam, od svega onoga što znači biti zatvoreni u same sebe. Župe, škole, ustanove su stvorene da izađu van…, ako to ne učine postat će nevladine organizacije, a Crkva ne može biti nevladina organizacija. Neka mi oproste biskupi i svećenici, ako će vam neki poslije stvarati zbrku. To je savjet.“
Što je svijetu rekao o mladima?
Kako gleda na mlade kao na pozorne sugovornike i suradnike u izgradnji boljega svijeta, mogli smo čuti i u ovoj poruci: ''Draga mladeži, vi imate određenu osjetljivost prema nepravdi, ali ste često razočarani činjenicama koje govore o korupciji dijela ljudi koji stavljaju svoje interese ispred općeg dobra. Vama i svima drugima ponavljam: nikada se nemojte pokoriti obeshrabljenju, ne gubite vjeru, ne dopustite da se vaša nada ugasi. Situacije se mogu promijeniti, ljudi se mogu promijeniti.'' Franjo je hrabrio mlade obraćajući im se kao netko tko ih razumije i uzima ozbiljno. Ali i odraslima je uputio poruku o mladima: „Mladi ljudi su prozor kroz koji budućnost ulazi u svijet.“ Poslužio se pritom brazilskom izrekom roditelja: „Naša djeca su središte naših očiju.“ I kao što je Isus iz Nazareta to činio u prispodobama, i Franjo je dao tumačenje: „Oči su prozor kroz koji svjetlo ulazi u nas, osiguravajući nam čudo gledanja. Što bi bilo od nas kada ne bismo pazili na svoje oči?“ Ako Krist vjeruje mladima i povjerava im zadaću: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode“, tko nam dopušta sumnjati u snagu mladeži? Ali da bismo imali takve mlade, i od odraslih i zrelih ljudi traži se određena zadaća. Sveti Otac sažeo ju je u poruku nade: „Budimo svjetlo nade! Gledajmo pozitivno na stvarnost. Potičimo velikodušnost, koja je svojstvena mladima i pomozimo im da aktivno sudjeluju u izgradnji boljeg svijeta. Mladi ljudi su snaga Crkve i društva.“
Sve počinje i završava s Kristom
Koliko nas raduje jedan, dva ili tri milijuna mladih na predviđenim događanjima s Papom, ne smijemo zaboraviti da Franjo ne želi ostati u središtu pažnje. Njemu je važan Krist. I zato je želio iskoristiti i prisutnost novinara, te govoriti o ranama brazilskog, ali i drugih društvenih uređenja koja su zaražena smrtonosnom korupcijom (za Franju je korupcija rak našega vremena). Medije je pozvao na savezništvo u suočavanju sa siromaštvom, iz čega je razumljiv njegov pohod favelama, najsiromašnijim četvrtima Ria. Mnoge situacije u kojima čovjek trpi iskoristio je za dvostruku poruku: svijetu je tako pokazao danas trpećeg Krista, a siromašnima, patnicima, zaboravljenima i obespravljenima dao je ohrabrenje: „Nema takvog križa u našem životu, ni velikog ni malog, kojeg Gospodin ne bi podijelio s nama." Krist i u brazilskim favelama želi biti prisutan! On nije teoretičar, a to je na konkretan način pozvan pokazati upravo Njegov namjesnik na zemlji. Da Franjo u središtu svoga poslanja ima Krista i Crkvu, jasno je napomenuo: „'Bio bih sretan kada bi moj posjet ovom gradu u svima vama obnovio ljubav prema Kristu i Crkvi, sreću jer smo ujedinjeni u Njemu te samu pripadnost Crkvi, kao i predanost da živimo i svjedočimo vjeru!''
Vedar Franjo i Krist, prijatelj
Vedrina sadašnjega pape nije plod samo njegove temperamentne naravi. Ona je i milosni dar iz susreta s Kristom kojega doživljava kao prijatelja. Zato i mladima tako o Isusu govori. „Svi smo u iskušenju da stavimo sebe u centar, da mislimo da sami gradimo svoje živote ili da naši životi mogu biti sretni jedino ako su izgrađeni na imetku, novcu ili moći. Ali nije tako.“ On, koji nema materijalnih dobara, već sam sa svojim kovčegom ulazi u zrakoplov i vozi se kao i drugi, kad god je prigoda za to, u običnom automobilu, sjedi na običnom stolcu i nosi obične cipele. Franjo zna da život s Kristom nije nimalo običan, već blagoslovljen, radostan. Ima kompas koji pokazuje put nade. I to što njega nosi, dijeli i s mladima da razbije njihovu gorčinu, izgubljenost, razočaranja. Franjin je stav da su kršćani radosni, a ne namršteni! Za ovakav život, međutim, potrebna je stalna komunikacija s Prijateljem. Da je Franjo svakodnevno prožet Kristovom blizinom, vidimo u njegovom spontanom i jednostavnom promišljanju. Primjerice, prizori koje ima pred sobom asociraju ga na biblijske epizode. To je moguće samo ako se svakodnevno živi s Riječju. Tako je, gledajući ocean s plaže Copacabana, mladima rekao: „Gledajući ovaj ocean, plažu i sve vas, pada mi na misao trenutak kada je Isus pozvao svoje prve učenike s obale Tiberijanskog jezera. Isus nas i danas pita: 'Želiš li biti mojim učenikom? Želiš li mi biti prijatelj? Želiš li biti svjedokom Evanđelja?'“ Ili, drugi primjer koji pokazuje papinu neraskidivu vezu s Crkvom, kada vidi mlade toliko različite, ne samo zemljopisno, nego i egzistencijalno, kulturno, socijalno, humano: „Ali, danas ste ovdje ili bolje rečeno zajedno smo ovdje, ujedinjeni kako bismo dijelili vjeru i radost susreta s Kristom te što smo Njegovi učenici. " I ova „mi“ komunikacija – „zajedno smo ovdje“ – potvrđuje papinu uživljenost u događaj. On nije negdje sa strane mladima, već među njima i s njima.
Što nakon Svjetskog dana mladih u Brazilu?
Na kraju SDM-a u Brazilu (22.-29. srpnja 2013.), papa Franjo sudionicima je dao jasnu zadaću, onu koju svojim životom pokazuje kako se piše. I ponovno je bio slikovit, jasan, jednostavan: „Iskustvo ovog susreta ne smije ostati zatvoreno u vaš život i u malu skupinu župe, pokreta, vaše zajednice. Bilo bi to kao da se oduzme kisik plamenu koji gori. Vjera je plamen koji postaje sve jači što se više dijeli, prenosi, da svi mogu upoznati, ljubiti i ispovijedati Isusa Krista koji je Gospodin života i povijesti.“ Nije li ovaj Susret za papu bio poput plesa kojega je ostvario s lakoćom i zadivljenošću? Kao što ples oraspoložuje, pokreće i stvara zajedništvo, tako je i Franjo uhvatio ritam mladosti, prepustio se njihovom žaru donoseći im raspjevanost Evanđelja, Krista i Crkve. Jer samo živo Evanđelje može se prenositi dalje. U njemu je „glazba“ razigrana, ponekad i tjeskobna, sjetna, dramatična. No, uvijek je, kako je to glazbeno izrazio L. Van Beethoven, protkana „povisilicom koja uzdiže“ – križem i otkupljenjem Kristovim.
29.07.2013.Autor: Tanja Popec
Izvor: Laudato
Post je objavljen 29.07.2013. u 08:54 sati.