Hrvatska je početkom devedesetih imala 102 općine. Danas je taj broj četiri puta veći. Iako je svakom laiku jasno kako država s 4,2 milijuna stanovnika ne može opstati sa čak 429 općina i 127 gradova, proteklih dvadesetak godina nijedna se vlada nije usudila srezati taj neodrživ broj jedinica lokalne samouprave jer bi to ujedno značilo gubitak posla za tisuće i tisuće lokalnih službenika. I dakako toliko manje glasova na izborima. Štoviše broj općina i gradova samo je rastao.
Danas smo došli u situaciju da više od polovine općina i gradova u Hrvatskoj jednostavno nema dostatne prihode kojim bi pokrile i ono najnužnije – plaće zaposlenika u tim administrativnim jedinicama. A sve te općine i gradovi godišnje potroše 25 milijardi kuna, od čega samo na plaće ode više od šest milijardi.
Jedna ozbiljna studija, ona hrvatskog izdanja časopisa Forbes, je pokazala kako je čak 221 od 429 hrvatskih općina ekonomski neodrživa. Radi se o jedinicama lokalne samouoprave koje imaju više zaposlenih u općinskoj administraciji nego primjerice u poduzećima smještenim u svojim općinama, zatim onim jedinicama koje ukupno imaju manje od 100 zaposlenih i u čijim općinskim proračunima pomoć državne blagajne prelazi polovicu prihoda, zatim onima koje su prezadužene, te onima koje na rashode same općine, materijalne troškove i zaposlene troše više od polovice vlastitih prihoda.
Ništa bolja situacija nije ni u gradovima. Od 127 hrvatskih gradova njih 55 kontinuirano zadnjih godina prima milijarde kuna državne pomoći. Od 2007. do danas više od šest milijardi proračunskog novca otišlo je gradovima koji se ne mogu sami financirati i koji su izgubili svaki smisao postojanja.
To je i bio razlog zašto je i „Kukuriku koalicija“ kao jedno od najvažnijih predizbornih obećanja stavila upravo decentralizaciju Hrvatske. No, kao i mnoga druga, i ovo je ostala samo jedno od mnogih lažnih obećanja, jer tek kada su došli na vlast shvatili su što bi to značilo. Naime, ukidanje 50 posto jedinica lokalne samouprave koje se danas ne mogu same financirati značilo bi jednostavno gubitak izbora jer je u tim lokalnim sredinama najvažnije biračko tijelo. Štoviše, u njima je „zbrinuta“ većina njihovih stranačkih kolega i članova njihovih obitelji.
Sadašnji ministar uprave Arsen Bauk hrabro je na početku mandata obećao kako će se ukidanje suvišnih općina i gradova provesti odmah, onda je to prolongirao za dvije godine pa za drugi dio mandata, a danas Bauk tvrdi kako će to biti ostavljeno za neka „sretnija vremena kada prođe kriza“. Znači nikada.
Jednostavno kao ni bilo tko prije njega, ni on ni njegovi nemaju hrabrosti priznati da to (kratko rečeno) ne žele učiniti, jer bi time potpisali smrtnu presudu za sebe i svoju koaliciju u onom što je njima ipak najvažnije – zadržavanje vlasti.
Prema studiji koju je prije godinu i pol izradio Ekonomski institut trebalo bi odmah ukinuti čak 154 općine i 58 gradova. Naime, nova teritorijalna podjela, prema njima, temeljila bi se na broju stanovništva (općine najmanje 2.000 stanovnika a gradovi 10.000), proračunskim mogućnostima (da se mogu same financirati) te specifičnim povijesnim, kulturnim i drugih kriterijima. I u takvoj podjeli skoro polovina općina i gradova ne bi udovoljilo nekom od uvjeta.
Ali za sada nema straha da će mnoge općine i gradovi izgubiti taj status jer su prijedlozi Ekonomskog instituta preradikalni za bilo koju vlast u Hrvatskoj pa će ovakav status quo sasvim sigurno ostati još godinama. I to će biti uteg kojeg će Hrvatska sve teže nositi, ali koga briga. Hrvatski građani će to već nekako isfinancirati a jedino je važno da „njima“ bude dobro.