Tvrdim da je taj virtalni osmijeh poprimio prepoznatljivu expresiju i da je na neki način,
svaki puta drukčiji. Smajlić kao univerzalni odašiljač pozitive, učestao je u dopisivanju
na netu i dokazuje koliko je ponekad jednostavnost genijalna pa su nam tako jedna obična
dvotočka i zagrada dovoljne da nekome poručimo koliko nas razvedrava sadržaj
upućene nam poruke. Smajlić u sebi sadrži odraz težnji civilizacije u kojoj je smijeh
jedna od vrhunskih vrijednosti. Što su vremena teža i tužnija, cijena smijeha je time
veća i bolnija. Vrhunski komedijaši danas su mahom ljudi koji svoja materijalna
bogatstva procjenjuju i sa po desetak nula na računima.
Smijeh je često tumačen kao božanstvena energija i vrhunac stanja duše.
Osim svega ostalog, smijeh je ljekovit i provjereno dobar afrodizijak.
Komedijanje vuče trag još u pećine kada smo se smijali suncu koje bi nastupilo
nakon dugih kiša ili smo, možda, smijehom slavili kakav uspješni pogodak u
srce mamuta koji bi se srušio pod kišom naših strijela. Blaženstvo koje bi
nastupilo, grijalo bi naša srca i taj prastari, neartikulirani smijeh je odjekivao
u našim akustičnim pećinama.
Kako je vrijeme odmicalo, poželjeli smo dominirati smijehom ili ga barem na neki
način, naučiti izazivati. Smijeh nas je često održavao i u nekim trenucima bivao
jedino što bi nam tada preostajalo.
Od pećinske jeke do cyber smajlića, razvijali smo beskrajni nauk smijeha i sa
vremenom su neki od nas, ovladali tehnikama smijeha tjerajući nas katkada i
u opozitno stanje-plač...Prigrlili smo najzad smijeh kao samoobranu
od prečesto neizdržive realnosti i smijeh je često bivao pokretom otpora pred
čemernom javom koja nije nudila ničeg smiješnoga. Dapače.
Satira je književni oblik u kojemu se kritički ismijava pojedinca, skupinu, državu ili vlast.
Često je korištena kao sredstvo političke borbe. Satira je jedina izvorna rimska književna vrsta.
Kvintilijan je rekao: Satura quidem tota nostra est
( „Satura (odnosno satira) međutim potpuno je naša“).
Najpoznatiji su predstavnici Gaj Lucilije, Kvint Horacije Flak, Aulo Perzije Flak i Decim Junije Juvenal.
Na ruševinama svijeta nakon 1. svjetskog rata, genijalni Čeh Jaroslav Hašek,
svijetu je predstavio kapitalno djelo o putešestvijama dobroga vojaka Švejka i
etablirao se u svjetskoj književnosti. To izrazito antiratno djelo koje promovira
dezerterstvo, plod je jedne Hašekove anarhističke pozadine o čemu je puno više
rečeno u njegovom djelu Povijest stranke umjerenoga napretka u granicama zakona.
Švejk pak, jest utjelovljenje humanističke projekcije čovjeka koji, bačen u vrtloge rata,
ostaje dosljedan svome ,pomalo, egoističnom pacifizmu. On svojim performanceom
nerijetko pretpostavljene dovodi do ludila. Švejka promatraju vojni psihijatri, proganjaju
ga, zatvaraju, etiketiraju ga kao simulanta te ga najzad, kao pravu "češku svinju",
upućuju na ruski front.
Unatoč globalnom značaju u svjetskoj književnosti, Švejk ne promovira naročite
etičko-humanističke vrijednosti. Švejk je bonvivant, hedonist i ,što bi Talijani efektno
označili-Švejk je menefreghist*. Upravo te anti-junačke karakteristike, pozicioniraju
ga u književnosti u galeriju vječnih likova. Švejk ne želi spasiti svijet, on jedino želi
što bezbolnije moguće dočekati kraj u toj masovnoj tarapani, drugoj najvećoj sramoti
civilizacije.
Švejkov famozni "Pokorno javlam", u očaj baca razne obere ,feldkurate i rječju, svakoga
tko je autoritet u toj grotesknoj, vojnoj hijerarhiji. Švejk je predstavnik ljudskog otpada-
onoga sloja ljudi koje se u ratu prve žrtvuje-topovsko meso.
U cjelokupnoj literaturi koja se bavi ratovima, Hašek je posebno značajan upravo stoga
što je preskočio idealiziranja bilo koje vrste. Švejk je katkada sirov do srži, gotovo iritantan.
Hašekova naracija i književni stil zaslužni su što ovu knjigu od skoro 1000 stranica mi ne
ispuštamo iz ruke. U komediji je posebno teško izgraditi visoki stil pisanja jer komedija
ne pruža toliko prostora poetskim elementima. Roman kao takav-još i manje.
Dok je Teuta bila na blogu, volio sam pročitati njene postove o češkoj kulturi jer sam i sam
ogroman poklonik te middle-europske civilizacije. Kao što znate, bivša Čehoslovačka
raspala se također kad i ex Yu. Čitajući Švejka (po četvrti put;), ne mogu se ne upitati,
da li su se možda Česi i Slovaci rastali u miru jer su u lektiri čitali Švejka dezertera?
Da li je češkim klincima tlaka čitati Švejka? Ne mogu si to zamisliti...
a za vas koji ste pročitali do kraja, slijedi nagrada. Crtić koji najbolje objedinjuje sve o čemu
sam drobio na ovome postu. Nemojte kaj zameriti, pokorno Vam se javlam!
Post je objavljen 27.07.2013. u 23:21 sati.