...tri su dana i tri noći
dvi,tri male lutalice
sanjivale u samoći,
a četvrtog dana kasno,
kad je suton kao pjena
stao mrklu noć da lovi
iznenada doletješe
sa pučine galebovi
i ko snježne pahuljice
strmoglavce popadaše
na vrhove surih hridi.
Tada malom Vir-ajduku
na um pade sjajna miso
i jedva je jadnik diso.
Prvo tako ,ako ,kolebljivo jako
jedan korak natrag kroči,
zatim sklopi svoje oči
mislio je ,mislio je
i odjednom uvjerljivo
dva koraka napred skoči....
Stigli su pod strmu stinu
baš u onom tihom času
kad noć svoju suknju crnu
ostavlja u svakom grmu
i kad bili galebovi
love svoje snove plave
pa sklanjaju ispod krila
uspavane svoje glave.
Jedan drugom na ramenu
peli su se po kamenu:
od pentranja pocipaše
i čarape i bermude
i do krvi izgrebaše
obojica svoja lica,
ali zato golom rukom
uloviše dvi kolone
uspavanih morskih ptica.
Zatim nađe plavac mali
staro stablo jednog bora
i tri puna duga sata
bez alata,
samo vrhom oštre stine
dubio ga,diljao ga
dok od bora
sa tri čvora
ne ispade leut mali
spreman da na more krene.
Za to vrijeme mila Iva
isplela je od bršljana
vrlo fine ,tanke žice
i za pramac privezala
ulovljene morske ptice.
Digoše se galebovi...
ko najlipša bila jidra
pučinom zaploviše
ispupčena ptičja njedra.
Post je objavljen 24.07.2013. u 13:15 sati.