Čudan je osjećaj kad te samo jedna rečenica gotovo nepoznate osobe uspije rasplakati tako da ti treba pola sata da se smiriš.
Krenula sam s psom u šetnju kadli je iz lifta izašla stara susjeda koja stanuje iznad nas, u pratnji nekog mladića. Možda joj je to unuk a možda i jedan od njegovatelja.
Već sam pisala o njoj i njenom psu i tome kako me godinama prepoznavala samo po psu. Bila je već sa 80 i nesto skoro slijepa i poprilično gluha i pitala bi: aaaa jeste li vi od (psa) Rani?
I ona je imala psa, nekog pekinezera iz azila i kako nismo prije imali lift ona bi ga na rukama nosila do četvrtog kata. Kasnije je stigao lift, pas uginuo a ona preko noći ostarila desetak godina. Koliko god je s 86 još bila vitalna tako se s 87-om sve promijenilo. Sad su joj valjda 93???
Rijetko izlazi pa se često pitamo jel još živa. Hoda samo sa štapom i uz nečiju pomoć jer je još slijepija nego prije. Ali je duh i dalje živahan.
Što se danas dogodilo?
Pozdravila sam ju i ona pita mladića tko je to a on odgovori "susjeda". Rekla sam prezime i dodala sam sifru: od Rani ali sad imam novog psa.
Pa se pohvalila i ona meni: ja idem u Veneciju! U Veneciji živi sin i tamo je prije provodila puno vremena.
Rekla je to presretna. I ja sam se sva razvedrila od sreće.
A onda je dodala: "posljednji put" i u meni izazvala olujno nevrijeme. I sad mi je teško iako sam ju jedva poznavala.
Uzburkala me ta neka smirenost i oprastanje od ovog svijeta. Podsjetilo me na moju baku koja je nakon operacije kuka otišla sama u svoju kućicu kao da je predosjecala da je to zadnji put. Fascinira me kako vrlo stari ljudi odluče kad je dosta i kad se krenu opraštati. A mi mladi kao da mislimo da će živjeti zauvijek pa nas njihova smrt zatekne i iznenadi te se lupamo po glavi što nismo bili bolji s njima, češće ih posjećivali, ispunjavali zadnje želje i slično.
Mladi ionako misle da su besmrtni i da je sve to daleko od njih a onda se jednog dana počnemo suočavati s brzom prolaznošću života i upijamo ga svim osjetilima.
Post je objavljen 24.07.2013. u 11:45 sati.