Svako malo vremena čuje se kako se negdje u nekom društvu, na javnom mjestu ili u privatnom krugu ljudi, u svađi ili nekoj raspri dogodi teška psovka koja zaprepasti, šokira, iznenadi. Takve psovke imaju u sebi iznenađujuću domišljenost: čovjek kao da je točno smislio što će psovati. Bira najsvetije i najbolnije. Cilj je povrijediti, i da povreda bude što teža. Takve psovke možemo porediti s onim rasprskavajućim klaster bombama koje nanose najteže povrede.
Što se zbiva u događaju psovke?
Psovka se događa kad osoba ne može kontrolirati svoje reakcije na postupke ljudi iz okoline Psuje zato što ne može podnijeti da je netko drugačiji. Čovjek ne može podnijeti da se nešto dogodilo mimo njegove kontrole i protiv njegove volje. Tada što je brže moguće uzima oružje (riječi kao oružje) i puca. Psovka nije pištolj, nije puška, nije nož - ali ubojito oružje jest.
U ratu redovito najprije napadnute su i srušene crkve, bogomolje i najvrednija imovina. U ratu da bi se povrijedilo i ponizilo napada se najsvetije. Zato služe silovanja. Kad se udje u privatne kuće u ratu osim pljačke i paljenja kuće gazi se najsvetije što se nađe u kući. Kad je rušena Hercegovačka banka sjećate se papine slike koja je bila bačena sa zida, razbijena i na nju stala vojnička čizma.
U ratu se želi povrijediti ondje gdje najviše boli, ono što je najvrednije i što se najviše cijeni. Psovka ima tu ratnu narav, prirodu i logiku. Napada i vrši se nasilje nad onim što je najsvetije, nad onim što je najbolnije. Gazit će se ono što će najviše boljeti i što će proizvesti najveću uvredu.
Zato psovka je uvijek izravni čin rata. To je nasilje, pravo ratno razaranje. Samo razlika je u tome što se u psovci radi o duhovnoj kategoriji. Ruševine se sa izvana ne vide. U stvarnost nutarnjega života ljudi - ruševine su veće od psovke nego od rata.
Mi nažalost nismo izgradili osjetljivost na tu vrstu razaranja. Tu vrstu nasilja dozvoljavamo isto kao što je danas dozvoljen abortus ili kao što je bilo dozvoljeno krajem četrdesetih prošloga stoljeća ubiti svećenika i nikakvih posljedica nije bilo.
Psovka je razaranje i ubistvo. Uvijek će ostati takva bez obzira da li mi to vidimo ili ne vidimo.
Još dalje, što je u svojoj biti psovka?
Ovisnosti su tu oko nas na sve strane. Svi poznajemo neke osobe koje trpe od ovisnosti, recimo o alkoholu.
Psovka po svojoj naravi i po nutarnjim mehanizmima u tijelu i psihi ima sve karakteristike ovisnosti.
Pojedinci u trenucima kad nastanu problemi: napetosti, neka bol, imaju potrebu za psovanjem. Psovanje se pojavljuje kao lijek. Isto kao i u drugim ovisnostima. Po prirodi djelovanja - psovka je najbliža ovisnosti o kocki.
Istraživanja su pokazala kako psovanje smanjuje bol. Upravo to i jest razlog žašto ljudi psuju. Umanjiti bol! To je sve što ovisnik traži, u svakoj vrsti ovisnosti. Istraživanje je provedeno na skupini od 64 volontera koji su bili izloženi snažnoj boli. Grupa koja je psovala bila je u stanju izdržati bol pedeset posto duže nego sudionici studije koji nisu psovali. To objavljuje znanstveni časopis NeuroReport.
Sveti sakramenti, molitva ovakvu kakvu je znamo, u našoj tradiciji i praksi, discipliniran obiteljski život jedini je istinski lijek protiv svega onoga što ljudi kušaju liječiti u ovisnosti. Vjernik će uvijek izabrati molitvu i kvalitetan život za lijek problemima koje susreće. Psovku i svaku drugu ovisnost vjernik će ostaviti.
Post je objavljen 25.07.2013. u 01:03 sati.