Dopuštaš da se skrije pod tvoje dlanove i
popne ti se do potiljka
tiho
posiše sav život kroz najgornji kralježak
Zrak je svaku večer taman i težak
dolazi do pluća sporo, kap po kap
Mene zavode neke lakše boje, zamatam se u svilu,
bjelina me vuče i trga mi nutrinu
sve tuče u najpravilnijim mogućim otkucajima
a najpravilnije je za mene najteže
pokušaš im obajsniti a onda čuješ samo svoje hrapavo disanje
Ponekad zaboravim koliko sam nijema
i pomislim da bih možda mogla postati
ravna, dovršena
Možda nekad kad odrastem, budem velika, prestanem gledati nebo
prestanem se bojati
Buljim u naopaku šalicu i ne dotičući ih prognoziram katastrofu
Sebe spojenu na prozirne cijevi
okretanje automobila u nedogled, eksploziju
ničeg lijepog nema na vidiku, ljubavi
žao mi je što sam toliko promjenjiva, kao da me nema, nestalna
nemoguća
Ja ne donosim dobre vijesti, ja nisam duhovita, vesela, ja ne trčim, u mene se ne možeš zaljubiti na taj način iako je to sve
što sam ikad željela
Voljela bih se znati nasmijati u pravom trenutku
a ne ti pijano grabiti hladne ruke
padati u zavojima na tvoja ramena i
hodati po staklu umirući od bubnjeva i poezije koju nitko ne čuje
voljela bih ne uživati u pričama o mršavim kojotima koji se
jutrima skupljaju na smetlištima i njihovim svjetlećim očima
kako bi bilo lijepo da mogu
se samo pustiti do dna
kad se ribe umire
za sobom ne ostavljati pjenu
ne tražiti nešto zauzvrat
povući se
Ne lomiti si ruke ne sanjati osamljene podrume
Crne otoke
Post je objavljen 18.07.2013. u 16:13 sati.