Marketing
Svaštarijski post
Novi dizajn bloga, moram priznati bome mi se sviđa :)
Jučer kada sam kliknula na blog.hr i vidjela promjenu, malo mi je čak došlo žao što više redovno ne pišem. Kada se sjetim kako sam davne 2008. prvi puta krenula u ove vode, baš vidim koliko je vremena prošlo.
Da, nekad sam baš bila revna pisačica. Ma revna sam ja i sada, samo ne ovdje. Možda je stvar baš u tome, kad ti pisanje postane posao velikim dijelom, kao da izgubiš smisao za ove malo slobodnije forme. Ne znam.
Nego, što ima kod mene?
(ako me se itko još i sjeća na ovom blogu, imam osjećaj da su moji stari kolege blogeri većinom nestali, a da su samo najuporniji opstali)
Pa svašta zapravo, i ništa. Najfriškije je da sam slomila desnu ruku i zapravo teškom mukom ovo tipkam. Nije čak toliko teško tipkati samo po sebi, jer prestalo me boljeti sve to skupa još prošli tjedan, nego fuckin' gips koji je zapravo dosta težak. Mislim da ću si dobrano nabildati nadlakticu desne ruke, a podlaktica će mi biti blijeda ko sir kad ovo skinem. Sreća je što na more idem tek zadnji tjedan 9. mjeseca.
A kako se desilo - pa bizarno zapravo. Poskliznula se na mokroj livadi i nezgodno se dočekala na desnu ruku. Al ajde, mora neki od tih epskih padova završiti i lomom, a i nisam dugo ništa na sebi skršila pa eto. Valjda je svemir sad u ravnoteži.
In other news, volontiram - radim od kada sam diplomirala, a to je bilo prošle godine u 9. mjesecu. Da je lako, pa i nije, ali ono, pomalo i bit će bolje. I 1600 kn je bolje nego nula, a barem se sad (neki dan sam dobila pozitivno s burze za tu mjeru, jupi je) s tim djelomično skidam s roditeljskog proračuna (ok trošim im struju i vodu te hranu), ali pomalo jel. Zapravo jedva čekam da se odselim i to mi je za sada ultimativna želja (iz ove perspektive još uvijek utopistička), ali valjda će se i to ostvariti u nekoj razumnoj budućnosti.
Činjenica je da je ovo jedno prilično šugavo razdoblje, pogotovo ako si mlada osoba i budućnost općenito djeluje dosta loše i crno jer nitko nema nikakve pozitivne vijesti, svi samo pričaju negativno i kako je sve usrano. Imala sam i ja tako te periode crnila, ali shvatila sam da to jednostavno nema smisla. Treba raditi, pa makar i besplatno (što sam i radila zadnjih 9 mjeseci), samo da ne prolupaš. Jer bolje i to nego sjediti doma i gljiviti, a u ono crno stanje u koje sam se dovela pred Novu Godinu se ne mislim vraćati.
Kad se probudiš ujutro, otvoriš šator i vidiš da si u oblaku - neprocjenjivo
Jer samo treba osvijestiti da ti i sitnice mogu držati glavu iznad vode.
(Da preduhitrim: Da, lako je meni bla bla, ne znam ja što je život bla bla, ali svatko ima pravo na svoje vlastite slamke za koje se može držati).
Uz sve to ova godina mi je do sada donijela neka zanimljiva putovanja, bila sam po prvi puta sama (ok, s dečkom, ali kampirali smo bez struje i vode) 10 dana na planini, on je radio, a ja sam uživala i brala cvijeće. Nakon toga, jedino što uistinu znam jest da istinski ne volim grmljavinu, a i da su mokre maramice najvažnija stvar kada znaš da se nećeš moći kupati neko vrijeme.
Bila sam i u Poljskoj, to je isto bilo jedno zanimljivo iskustvo, Krakow je jedan jako simpatičan grad i prilično me podsjeća na Zagreb. Kad sam već bila tamo vidjela sam i Auschwitz-Birkenau i za to jednostavno ne postoje riječi. Tko je bio, zna o čemu pričam, a tko nije neka vidi ako bude u prilici.
Malo boje i proljeća
I tako, sad brojim dane do skidanja gipsa, treniram lijevu ruku preko svake mjere, planiram feštu za 25. rođendan i općenito živim dan po dan.
A šta ima kod vas?
Post je objavljen 14.07.2013. u 14:09 sati.