Dok sam slučajno saznala da se u mojoj provinciji odnedavno održavaju poetske večeri, onako sve boemski, uz čašu vina i smijeh, shvatih kako svoje stihove i riječi, a ima ih na tisuće tisuća, još nikada nisam govorila naglas, onako, za druge, drugima, sebi..
Bilo bi to možda drugima, ali mislim da toga trenutka kada odaberem svoje najdraže riječi, kada se odvažim i skupim hrabrost, pa makar mi koljena klecala i ruke se tresle, mislim da ću tek tog trenutka, svoje misli i riječi, shvatiti potpuno ozbiljno. One više neće biti trag na pairu, ekranu ..postat će izrečene. I glasne, lomne, odzvanjat će tim prostorom, odzvanjat će u meni. Dobit će trag glasa. Kakav će tada moj glas biti, veliko je pitanje, no riječi će tada dobiti dimenziju života, napokon ću ih izreći. Možda šuškavo plašljivo ili promuklo od uzbuđenja, možda hrabro i odlučno, ne garantiram da neću pustiti i koju suzu od ganuća trenutkom.
........
On mi je rekao da ne može doći slušati me, jer ne voli ljude koji tamo dolaze. Lokalni kvazipjesnici, samoprozvani lirici, rekao je...
Puno si viša od toga...A možda samo ne bi mogao podnijeti slušati o sebi...
No, nije niti važno. Želim zapravo sama sa sobom proživjeti taj trenutak, bilo pljeska ili tišine, smijeha ili potpune ravnodušnosti.
Želim taj trenutak prisvojiti i suočiti se sa svojim glasom dok jedan dio mene izgovara riječi, a onaj drugi..postaje jeka..koja sluša i odzvanja daleko...
Skinuti čipkasti veo tajne, obrisati prašinu sa riječi koje tako dugo čekaju da budu...izgovorene
Da zažive...u mojim ušima, u mom glasu, u cijeloj meni..od nožnih prstiju pa do pogleda..
Neka se nastane onda u kosi, u svakom pori, u svakoj dimenziji mene...
.......
I dok čekam da svoje riječi konačno izreknem naglas, jako, možda i vriskom...osjećam kako one čekaju mene
Da ih izbavim iz ropstva tame na ovom ekranu, na papiru, da prestanu biti ona tanka nit koja se provlači kroz mene poput duhova koji igraju svoju igru i skrivaju se..
Poput oslobađanja princeze iz neke visoke i nedostižne kule, ja ću osloboditi svoje riječi zauvijek
Osloboditi ih svojim glasom, svojim osmijehom i možda mnogim treptajima svojih trepavica
Zaliti ih tada čašom dobrog vina i nasmijati se svom odrazu jer sam oslobodila svoje riječi
A kakav god bio ishod...ja ću sa njima živjeti dugo i sretno do kraja svog života...
U predivnoj simbiozi ..sebe i svojih riječi..
P.S.
hvala ti K. što ćeš pljeskati do besvijesti i vikati BRAVO...
a ovo bi voljela u podlozi...
Post je objavljen 13.07.2013. u 18:14 sati.