Marketing
Ponos
Sandale, su simbol njihove tridesetogodišnje borbe za neovisnost i slobodu.
Ne mogu zamisliti kako je bilo voditi rat u ovakvoj obući, no uspjeli su. Ovaj simboli njihove borbe, i ponos na svoj oslobodilački rat osjeti se i vidi na svakom koraku. Još uvijek ponosna na svoje sandale, vojska Eritreje nije ih promijenila do današnjeg dana. Ovaj spomenik je najveći no vidjeo sam ih još nekoliko no moram se potruditi i pronaći te fotografije.
Da, taj narod je još uvijek ponosan na svoju borbu a što je sa nama.
Moj predhodni post me tjera da napišem par riječi o hrvatskim braniteljima, mislim da to neće biti suvišno.
Mada ne volim pisati o sebi,- ja sam hrvatski branitelj dragovoljac, koji je prošao cijeli rat sa puškom u ruci. Kako mnogi misle da nije bilo isto biti na prvoj crti bojišnice i spremati hranu negdje u nekakvom neborbenom sektoru zbog toga hoću naglasiti da sam bio na prvoj crti i sve što govorim je moje iskustvo koje sam stekao gledajući iz tog kuta. Prva crta bojišnice jeste ružnije mjesto za biti u ratu, no isto tako znam da se nije moglo bez logistike, ljudi koji su radili te poslove dali su svoj doprinos na svoj način tako da se ne može reći da je nečiji doprinos manje ili više vrijedan.
Ukoliko se radilo srcem, kako se to od nas očekivalo i kako je velika većina nas to i radila, naš život se trošio strahovito brzo. Od dječaka smo se, nakon napola prespavane noći, budili ujutro znatno stariji. Noći su bile mjeseci, mjeseci godine, godine cijeli životi. Trošili smo se, zaista smo se trošili tako brzo. Sve što smo proživljavali izgledalo je kao da gledamo neki film, a uključena je tipka za brzo premotavanje naprijed. Fast forward. To je bio film u kome smo bili glavni glumci no vjerujte nismo uživali u njemu, velika većina nas nije uživala.
Za vrijeme rata branitelju, vojniku, svatko želi biti prijatelj, platiti vam kavu, potapšati vas po ramenu, htjeti se i fotografirati sa vama, pogledati vas sa zahvalom u očima. Nakon rata pogled koji vam je upućen odjednom je drugačiji, nema više onog sjaja zahvalnosti u očima, a potom vas se uopće ne gleda, ne vidi, gleda se nekako kroz vas. Onda dolazi prezir, da kažem gađenje možda bih bio čak i bliže opisu tog pogleda kojim se gleda prljavi istrošeni vojnik. Branitelj, dragovoljac, vojnik postaje neinteresantan. Sve se to dešava opet preko noći na isti način i jednako brzo kako je i ostario. Postaje smetnja svima. Kada su me nakon trećeg „krpljenja“ otpuštali sa Jordanovca iz bolnice, gledali su me drugačije i tada sam bio siguran da je naša žrtva nešto što se nikada nitko ne će usuditi dirnuti. Ona tipka sa početka priče „brzo naprijed“ ostala je uključena i uskoro domoljublje nije više nešto što je svetinja. Domovinski rat postade građanski, hrvatski branitelj postadoše privilegirani nasilnici, kriminalci, alkoholičari, narkomani, otkačeni manijaci koji u strah drže i svoje obitelji,tuku djecu, maltretiraju žene i ne rade ništa osim što troše basnoslovne nezaslužene mirovine. Skupina iz „dana ponosa i slave“ postade „osjetljiva skupina“ Kao se zarazišmo kugom preko noći.
Postadoh svjestan da to nije film, postade nekakva izokrenuta stvarnost. Glavni glumci postadoše svakojaki ološ, od tajkuna sumnjive prošlosti, plastificiranih ljepotica, polupismenih i nepismenih političara do nekakvih lažnih proroka i svih vrsta jadnih kukavica, izdajica, krivokletnika i svih mogućih prevaranata i prodanih duša. Likovi sa Farmi i Big Brothera ispuniše naslovnice i ne samo to neg se pojaviše po ulicama u provincijama gdje ih se najmanje moglo očekivati. Sa radijskih i TV postaja ne može se više čuti „Dajem ti život,zemljo moja i bi' ću s tobom u dobru i u zlu Podijelit s tobom sreću i tugu Bog neka čuva moju HRVATSKU“, neki novi glazbenici bez sluha pjevaju sasvim drugačije pjesme.
Razne vrste LGBT osoba uče nas što su to život, dostojanstvo, ponos, čast ugled, obitelj. Moraju nas učiti, jer mi branitelji smo u stvari seljačine, nepismeni tipovi puni nacionalizma (koji nužno mora biti nešto negativno) i glavna smo prepreka sreći i blagostanju u Lijepoj našoj.
Gotovo svatko od nas došao je do zaključka da se nije borio za ovakvu državu. Oni koji su si postavili pitanje o smislu svega i zaključili da nema smisla živjeti napravili su strašni korak u jamu samoubojstva. Nikada nisu bili kukavice, a onima koji ovaj čin okarakteriziraju kukavičlukom pitam, ta što im je preostalo. Siguran sam da su ovom svojom posljednjom zadaćom mnogi od njih htjeli otvoriti oči i probuditi savjest ljudima koji nam kroje sudbine. Znam da je to bila greška i ne odobravam ovakav čin jer sam svjestan da su bili su u zabludi. Ti kojima je upućen ovaj posljednji udarac na savjest, savjesti uopće nemaju. Njima smo teška muka i teret tako da njima svaki umrli predstavlja samo problem manje, što god oni rekli siguran sam da to misle.
Strašne brojke samoubojstava branitelja nitko niti zna niti se prebrojati mogu. Spominjane su nekakve tisuće i tisuće no i jedan je puno. Neki od njih nisu digli ruku na sebe ali su ubijeni raznim porocima, a nekima je srce koje je nekada bilo ispunjeno ponosom jednostavno stalo jer nije moglo ispumpati svu tugu koja se nakupila. Oni su smaknuti, ubijeni,- a ubojice debelokožci i karijeristi koji su zgazili njihovu žrtvu da sebi prigrabe moć, novac, vlast i dalje pljuju po svemu što je sveto. Bezvrijedni likovi, kukavice, lopovi, dezerteri muljatori svih vrsta gaze preko leševa i sebi stvaraju državu nekog novog lica.
Hrvatski branitelji ne pišu knjige, ne bavi se znanošću, ne slikaju, ne govore strane jezike, ne bave se sportom niti se bave bilo čim lijepim. Hrvatski branitelji su niko i ništa, što oni znaju o bilo čemu. Najbolje bi bilo da ih i nema mnogima bi bilo lakše i ljepše, mnogi bi to voljeli.
I ja bih možda mogao i znao napisati sve ono što sam poželio reći da mi je Index, kog sa žaljenjem pogledam s vremena na vrijeme, pored naziva Studija Hrvatski jezik i književnost ima upisano i nešto više ocjena o položenim ispitima, no ovako nabacio sam samo gomilu slova tek tako za svoju dušu. To vrijeme koje sam proveo na faxu bilo je zaustavljeno i onda je netko pritisnuo onu tipku "fast forward", Premotano brzo naprijed, ne može se vratiti.. I zbog toga evo samo gomila nabacanih slova al svejedno bude nekako lakše. Sjetite se branitelja, nije im lako.
Bogu hvala, ovdje se ne mogu identificirati sa ostalima, u mene mozak malo drugačije funkcionira. Ja imam svoju obitelj koja mi mijenja Domovinu, Lijepa naša je u granicama moje obitelji ništa šire i više mi i ne treba. Mnogo toga bi se moglo još napisati, no ovdje ću stati, dosta je lakše mi je.
Sutra na misi gdje će mo se sjetiti 24-vorice naše braće po oružju očekujem da nas bude barem toliko, no neću se iznenaditi ni ako nas bude i manje, Ništa me više iznenaditi ne može, ništa više.-
"Neka prođe vrijeme zavodnika, lažnih proroka i svih kukavica, izdajica, krivokletnika i svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga Zloga, iz naroda moga. Skini lažne maske. Maranatha dođi Gospodine, u zemlju Hrvata''
Post je objavljen 11.07.2013. u 15:13 sati.