Da, ludnica je na CouchSurfingu. Sutra mi dolazi neka Poljakinja volonterka iz Graza, na jednu noć. Deset dana kasnije neki artistički par iz Francuske, a za dvadeset dana vesela i mlađahna trojka iz Litve.
Skužio sam da mi je to za prvu ruku i previše pa raspoloživost svoga kauča s yes promijenio na maybe. Nikad ne znaš kad će ti tri lude i nasmijane cure pozvoniti na vrata. Njima se ne kaže NE.
I pozvonile su. Tri smiley Švicarke bi došle. Putovanje njihovih snova. Milano-Zagreb-Venecija-tkoznaštojoš vlakom. Želim li ja biti dio njihovog sna. Na dva dana. Kako ne bih htio, čekam vas cijeli život! Ali nesreće li, ona promijenila datume i mene taman taj vikend nema. Od svih 7 vikenda u srpnju, baš taj su me uhvatile. Kad je luda Doris zabrijala na trekinge i dogovorili smo se za taj Risnjak još pred mjesec dana. Pa ne mogu biti peder i odjebati je zbog tri Švicarke. Od 19 godina. Ili mogu? Baš onda u biti ne bih bio peder, hm.
I onda se sjetim da se nisam prijavio za treking. I prijave taman zaključene. Ili zaključane. A to znači da nisi ziher da ćeš dobiti majicu.
Jer za startninu dobiješ tako neke stvari: osim osiguranja GSS-a, karte, osvježenja na stazi, tu su i grah nakon trke i majica. A na trekinge idem isključivo zbog graha i majice. Jer taj grah je najbolji na svijetu (svaki je nakon 20-30 km). Majice kako-kad, neke su katastrofa, ali u nekima idem van, ono, idealne su mi za Stross, ljetne, sportsko-kulerski onak... i ovaj organizator u pravilu ne razočara. Ima ljudi koji se prošvercaju i ne prijave pa samo otrče. Radije si samo sami plate grah. Ali ako se mene pita, radije platim pa grah dobijem besplatno, nego da moram platiti grah.
Nemam sad tu nešto posebno za zaključiti. Čujemo se.
Post je objavljen 11.07.2013. u 12:40 sati.