grob u klisuri izmišljenih želja
crninom omotana duša pjesnika
iz magla sivih umazanih htjenjima
priča je krenula kao gola ruka vatrom spržena
izmišljeni glasovi krenuše do skitnice
dotaknu je kao pepeo
nestvarnih koraka kao u cvjetovima mraza
ostaje slika kao optužba na nebu oslikana
ne dolaze noći na mjesta koja nitko ne posjećuje
dani ponekad svrate
da ogole i ostave tek malo nade,
okrenu dlanove prema nebu
kako bi se oprostila pokoja riječ izrečena
tu više života nema,
osim nijemih klisura u kljunovima orlova
okamenjena je Istina i Obmana