Ima ona varijanta orijentacije među stranama svijeta pomoću analognog sata (ili, zamišljeno, pomoću digitalnog). Pritom, polovica kuta kojeg čini mala kazaljka okrenuta prema Suncu sa brojkom „dvanaest“ pokazuje Jug. Na kraj pameti mi nije bilo, dok sam se sa dvadesetineštogodišnjim stanarom hotela Mama dogovarao naći na zapadnom ulazu shoppinga. Svjestan da će kasniti („Pa kako da se otuširam za pola sata?“), ipak sam došao ranije. Kasneći desetak minuta, uz kavu, sav sretan objasnio mi je kako je ipak od majke, bake i rodbine iskamčio lovu za smartphone.
Priči sam se posvetio tek, kad me prožela sumnja oko vlastitih interesa nad dotad decentno promatranim oblačenjem mladića, koji bi u stvarnom životu mogao biti suprug, otac, skrbnik. Kratke tajice, lakirane cipele, vuneni prsluk preko kratke majice („slim fit“, naravno) i obavezni šešir.
Riječnik je živ, tako i riječ „cool“ valjda zna naskočiti na „off“. Uhvativši vlastiti pogled na rubu između njegove cipele i sokne pod runjavom potkoljenicom, posvetio sam se radije detaljima visprenog plana, kako bez love doći do smartphonea.
U pozadinskom zvuku shoppinga razaznao sam „Što je meni ovo trebalo“ sa nekim tehnoidnim sampleom na francuskom. Tada smo došli do uvoda. „Izvini što sam kasnio, što ja znam, strane svijeta, ne znam gdje je Zapad, pa sam išao na drugi ulaz.“ Sunce je zalazilo.
Predložio sam Mladoj Nadi (u daljnjem tekstu – MN) da se razdvojimo tijekom kupovine, jer ću sigurno biti brži. Predložio sam to, bez obzira što je promućurno prešutio moju ideju, ne biti viđen s njime. Barem tako obučenim. Pristao je, i ozarenog lica izvadio smartphone. „Što će Ti sad to tu?!“, zapitao sam. „Pa nisi valjda mislio da ću rukom pisati popis?! Nemoj reć' da Ti jesi... “, odgovorio je u nevjerici. „Ne, znam što mi treba“, dodao sam u pola glasa. Nije me čuo, jer je sa svojim gadgetom jurnuo prema hladnjaku sa mliječnim proizvodima. „M.N.!“, poviknuh, „kolica nisi uzeo...!“
Vratio se malo zbunjen.
Vratio se odmah još jednom i još zbunjeniji, pojašnjavajući kako nema kovanice za kolica. Onda je s kolicima, mojom kovanicom i smartphoneom, šeširom, kratkim hlačicama i lakiranim cipelama jurnuo prema hladnjaku sa mliječnim proizvodima.
Ponovno smo se sreli nešto kasnije. Držao je smartphone u ruci i gurao kolica prema žvakama kraj kase, oprečni kraj dućana.
Onda je opet prošao prema hladnjaku sa pićima, uz mliječne proizvode. Pa prema blagajnama i baterijama. Pa se uputio prema mliječnim proizvodima. Moje „Jesi Ti plaćen po kilometru?!“ blijedo je odgledao; „Ne razumijem... Tako sam si upisao u smartphone; pa kako bi Ti to...?!“
„Čekam Te u bircu, M.N.“, rekoh, pojasnivši kako sam obavio kupovinu. Nakon toga, vidio sam ga kraj hladnjaka sa mliječnim proizvodima, kako traži čips. Dojurio je do mene prilično uznemiren. „Čuj, izgubio sam kolica...“
Mala se piva, tvrde znalci i amaterke s čeških ulica, pije korektno tako, da na unutrašnjosti čaše ostane sedam (7) crta pjene u jednakim razmacima, za svaki od sedam gutljaja. Dao sam si truda.
M.N. se pojavio na blagajni, uredno propuštajući svakog, tko bi stao iza njega. Kuckao je po mobitelu i povremeno mi nešto domahivao.
U neko doba, oko desete crte pjene pive (čaša druga, crta treća), i mene je nazvao da kaže kako je upravo zvao mamu da dođe, jer je kući zaboravio novčanik.
Oko trinaeste crte pivske pjene, pojavila se majka mog mladog prijatelja sa novim smartphoneom i pokušala mi – do petnaeste crte pjene (3/1) – objasniti nešto, što nije ostavilo traga na moju memoriju. Odsutno sam ju promatrao.
„Eto mene“, rekao je M.N. sav razdragan i odložio ključeve bakinog auta na stol. „Idemo?“, zapitao sam. Ključeve sam prethodno prekrio novinama i lagano pokupio. Sa smartphonea me opet nazvao da pojasni, kako je zaboravio, gdje je parkirao. Mama ne zna, dodao je. Smirio sam ga i naveo da potraži zapadni parking.
Znao sam, nazvat će opet, radi ključa...
Ćaća moj davno pokojni, izvini što i ja nosim telefon veličine tabakere u džepu hlača, i slikati mogu s njime, a žice nigdje... Ne lažem Te, ćaća...
Vidi, prekinuo...