Ovaj period godine mi uvijek intenzivnije vraća sjećanja na rat. Puno toga se uspjelo potisnuti negdje dublje i držati dalje od sebe ostavljeno da prašina zaborava drži sakriveno, no srpanj je uvijek drugačiji. Srpanj ne želim zaboraviti i sakriti. Držim u rukama pozivnicu da kod križa u 19 sati zajedno odamo počast i obilježimo 20. obljetnicu kada su braneći hrvatske prostore, život izgubila 24 bojovnika. Dvadest punih godina će biti za par dana od dana kada je poginuo Vedran. Dvadeset godina. Bože dragi kao da je bilo jučer , no opet sa druge strane cijela vječnost je prošla. Odrasli zajedno i bili nerazdvojni prijatelji sve do posljednjih trenutaka njegovog života, braća. Poginuo je od ljudi koje je nedugo prije nahranio, dao im vode, pomagao ih. Bio je „sanitetlija“ a niti crveni križ koji je nosio na torbici nije ga uspio zaštiti od metaka.
Moj najstariji sin nosi njegovo ime i ako bude sličan Vedranu, znam da neću imati nikakvih problema neg ću ga sa ponosom pratitit kako raste i prolazi kroz život.
Stanje u kome se nalazimo, društvo u kom živimo nije dostojno niti maloga nokta hrvatskih branitelja koji su dali svoje živote za „ovo“ što danas imamo. „Ovo“ bi trebalo biti Sloboda, ta za koju smo ginuli,.. nisam baš siguran da je onakva kakvu smo očekivali.
Pitajte svoju djecu tko je Josip Jović, sjećate li se vi tko je to?
Koliko je samo Josipa i Veka.. ..
Slava vam i hvala hrvatski branitelji koji svoj život dadošte da bi smo mi mirno živjeli, neće vas zaboraviti baš svi. Sada uživaj u nebu prijatelju, zaslužio si, Anđeli sa kojima si sada sigurno uživaju u tvom društvu, kao što smo i svi mi koji smo imali sreće poznavati te, uživali s tobom.
U sjećanje na Veku ostavljam dio teksta koji je 2003 godine u lipnju napisala naša zajednička prijateljica Vesna Zovko novinarka i pjesnikinja.
SOFTVER ZA LIPE
Kada otvoris prozor oko pet ujutro i kroz njega usele lipe u tvoj krevet, uvuku se u jastuke,plahte,ormare i ogledala, zaplesu zidovima s kojih se polagano odljepljuje noc… Vise se ne mozes probuditi, vise ne mozes zaspati. Pocetak je lipnja u M.... Pocetak ponovnog zivota u bocici parfema. Slicis sama sebi na duha iz svjetiljke koja sjaji cvijetom iz kojeg ce na jesen napraviti caj za smirenje,
PRAH KOJI PONOVNO STVARA
S prozora sobe u kojoj umjesto tebe spavaju lipe, promatras grad. Jos je sve nevino,cisto, jos nisu pocela rezanja automobila, racuna za struju,telefone,mobitele,rate kredita, marketinska buka s radio postaja,custanje crne kronike uz prvu kavu, Novine, kava,jutro,crna kronika umijesto horoskopa ili obratno, nije vise ni vazno, Vazno je da nakon toga vise ne razmisljas o lipama, Uleti li ti njen prah u salicu kave, to vise nece biti dozivljaj lipe, nego muhe, Nervozno ces naruciti drugu, i krenuti na posao koji vec dugo ne misrise na lipe. Koji je vec dugo crna kronika. Bukvalno. Novinarstvo je mastanje crne kronike. i kada je nema mora je biti. Kakav je novinar koji ne zna otkriti crnjak? Senzaciju, skandal… Za tebe je senzacija sto mirisu lipe. Sto iz nekog softvera u sluhu grme rock balade o zutom mirisu tvoga zavicaja. Sto su ti dlanovi i kosa puni praha koji te ponovno stvara. Kao na pocetku svega. Mislis o Parizu i Lisabonu. O francuskom i portugalskom jeziku kako senzualno strastveno zamore u sjeni nekih drugih lipa. Iza odskrinutih prozora necijih dalekih soba i jastuka…
O jutru nekog drugoga tebe.
LIPE I SNAJPERI
Sjecas se jednog lipanjskog jutra devedeset i trece i tada si se cudila lipama. Kako su jos uvijek tu, kako mogu biti tako nepodnosljivo divne dok kroz njihove krosnje fijucu snajperi.. Kao da su se mogle spakirati i izbjeci u Madrid! Plave osmrtnice s nasmjesenim licima tvojih vrsnjaka grille su stabla nasmjesenih lipa. Sjecas se jos jednog veselog mangupskog lica vojnika ssa osmrtnice za kojim je tugovalo hrvatsko ime oca i muslimansko ime majke, Imena brace I sestre za koja se netko potrudio da budu imena svih naroda svijeta,
Netko tko je radjao djecu sanjajuci i ziveci snove o velikoj ljubavi koja moze sve. Kakav je njima ovaj lipanj, deseta obljetnica smrti vlastitog djeteta? Jesu li mogli zaspati nocas? Jesu li vise ikada mogli zaspati, a da se ne probude s krikom budjenja u grlu u koje se slilo previse neizrecivog i suznog?
PARTY NA TIBETU
Sjecas se svoga prijatelja Vedrana. Kada sve prodje, napravit ce mo party na Tibetu, smijao se dok je iz vojnickog ruksaka vadio knjigu Sedam godina na Tibetu. To je privremeni dar za rodjendan, kada se vratim sa G....., smislit cu nesto orginalnije. Cuvaj se u M..... Ne drogiraj se lipama, rat je….. I pripremi cijelo drustvo za Tibet, nismo odavno bili svi skupa Nekako ih pronadji, u stvari to pronalazenje meni puno bolje ide ! Ja ti uzivam u tome! Znam da su Anita, Misijana, Ljljana i Bobo u Zagrebu, Zana i Alen u Norveskoj, Ruzica u Njemackoj, Haris u Splitu, a mi ostali smo ionako tu… Cim se vratim, krecem u akciju!
Nije se vratio. Ali nas je uspio okupiti. Na groblju u blizini C........... na kojem je pocivala rodbina njegove majke Hrvatice, Na kojem ce i ona jednom leci pored svoga ubijenog djeteta, A njegov otac Srbin, bivsi casnik u JNA, tih i cestit covjek, skrhan neizrecivim gubitkom, hoce li kada dodje onaj cas biti pored njih ili ce netko smisliti nova pravila i za mrtve i za zive? ……………………………………………………….
……………………………………………………………………………………..
Kakav bi danas bio Vedran? I dalje bi ga ni krivog ni duznog lovile cure, tragao bi za knjigama o dalekim zemljama, mozda bi bio na Tibetu,. Jos je mogao biti mlad, zgodan neodoljiv.
Ne znam bi li mu se svidjela ekranizacija knjige Sedam godina na Tibetu sa Bradom Pittom u glavnoj ulozi. Vjerojatno bi, jer nikada nisam upoznala covjeka koji je poput njega toliko bio zaljubljen u zivot, koji nije imao apsolutno nikakav dar za kritiziranje, za crnokronicarenje.,
Pocetak lipnja u M...... Otvori prozor i pogledaj duhove iz svjetiljke lipova cvijeta…….
Iz teksta sam izbacio imena gradova jer imena nisu bitna, sudbine su im tako slične
Post je objavljen 09.07.2013. u 13:07 sati.