Imaju ti neki ljudi koji dočim se popnu na nešto pokretno krenu stajati ko mutavi. Obično to rade po trgovačkim centrima. Popnu se na pokretne stepenice i stoje dok se stepenice, nemajući bolje ideje, uporno kreću! I onda se mi, koje vrijeme samo čeka da stanemo kako bi krenulo curiti kroz sve buže ko sumanuto, moramo probijati kroz tu džunglu spojkojnih stajača. Kako mogu tako ležerno stajati bez panike? Kako se stekne ta vještina? Ja svaki dan treniram i sve sam gora. Najbolji među najgorim rezultatima mi je tri sekunde. Toliko izdržim stajati prije nego nervoza preuzme kontrolu. Ne znam otkud im toliko vremena za gubljenje. Dobili na lotu? Zavodu za zapošljavanje? Plaćaju li porez na to? Dokad oni misle neopterećeno živit opterećujući mirovinski sustav? Ima lijepo da si svako jutro uzmu po dozu stresa kako bi stigli umrijeti dok su još relativno mladi. Ja bi to zakonom regulirala. Ne bi oni meni tako besramno i dugovječno stajali po eskalatorima. Obično povedem i djetetića kako bi bila manje čudna s tom nesposobnosti stajanja. On se pak uvijek kreće u suprotnom smjeru od tih pokretnih stvarčica. Ako se stepenice kreću prema dolje on trči po njima prema gore. Obično smo u paralelki pa se trkamo tko će prvi do vrha. Meni je dakako lakše ali on je mlađi. Osim toga njemu se svi smješkaju dok ih gura prokrčujući put između njih kako bi prvi došao do vrha, dočim mene gledaju mrko. Ili ja njih. Ne znam točno. To je opet ona priča s kokoši i jajem.
Primijetila sam da se pojavljuje uvijek u krucijalnim momentima.
Liftovi su drugo. U njima postoje ogledala.
Post je objavljen 09.07.2013. u 00:03 sati.