probuđena zadivljeno izgovaram riječi
svakoga jutra ih ponovim nekoliko puta
gazim spletom trnovitih kupina
kako bih stopala prepunih rana
mekoj travi poklonila
pronalazim sreću
sakrivenu u dubokoj sjeni života
ključ u bršljanu urastao
da otvorim vrata iza kojih je ostala sramota
tako svaki dan,
sekundama iščekujem večernje tišine,
minutama poklanjam molitve,
satima korake,
požurim do mjesta
na kojem ostavljam nedovršene snove
prevagne dostojanstvo u danima
kada se vrata zatvore
ne očekujem tada ništa,
osim sklopljenih ruku i molitve