Iako sam većinu vremena racionalan i razuman, postoje trenuci u danu, najčešće prije i poslije sna, kada je granica između jave i sna jedva primjetna i kada sam najranjiviji. Tada me hvata engzistencijalistički kaos u kojem stavljam pod pitanjem ama baš svaku važnu odluku u životu:
da li sam postupio ispravno kad sam išao studirati ono što volim iako nemam veze za zapošljavanje,a u ovoj državi postoji moratorij o zabrani zapošljavanja dodatnih ljudi u mojoj struci (naravno, onih bez veze). Osim toga kultura je zajedno sa zdravstvom zadnja rupa u sviralu te proračun za nju iznosi tričavih 0,6 % od sveukupnog državnog proračuna.
Javni natječaj od prošle godine predviđen za arheologiju ove godine je donesen prekasno (procdura radi smijene pomoćnika ministrice) i to smanjen za 40%. Od predviđenih 14 miliona kuna siv su se morali zadovoljiti sa malo više od 7 (udruge, instituti, zavodi) što je strašno kratkovidno makar imali prazne kase. Ako se toliko kunemo u turizam i znanost, onda nema drugog nego konstantno ulaganje i povećanje istoga, a ne obrnuto. Dugoročno će nam se to vratiti, pogotovo jer treba izaći iz tih okvira da živimo od zarade jednog ljeta. Isto tako treba napraviti ravnopravni odnos između pomorskih i kontinentalnih regija, a kultura je odličan katalizator. Pogotovo jer smo bogati arheološkim ostacima mnogo više nego što to može zamisliti prosječni hrvatski građanin.
I tako mi ne preostaje ništa osim financiranja vlastite znanstvene aktivnosti sa sredstvima koji su mi na raspolaganju. Ono što zaradim nikako nije dovoljno te su roditelji najveći izvor mojih resursa, kako materijalnih tako i psihičkih na što im sam, malo je reći, zahvalan. Nadam se samo da se ne guram u vrstu evolucijske slijepe ulice u kojoj ću se specijalizirati za nešto što u ovo doba nema nikakve vrijednosti.
Učim o svojem podneblju, volim svoj kraj i smatram Kvarner jedinstvenom regijom koju drugi tek imaju otkriti. Slobodno možemo konkurirati sa lijepotama Dalmacije i Istre s time da su tu i naša zelena pluća, Gorski Kotar, koji je isto tako zapostavljen. Ukratko, odlučio sam ostati ovdje jer je promijena države nikakva promijena, moje filozofsko tkivo ionako ne podnosi zamijenu jednog režima za drugim. Zato se nadam izdvojiti sebi jedno malo mjesto gdje me režimi svojim rukama neće moći dostići.
Da sam na dobrom putu su osobe koje mi se javljaju na mail adresu ovog bloga. Ne želim ih imenovati jer se bojim da bi nekoga izostavio, ali oni znaju da mislim na njih. Ljudi koji mi se javljaju da mi kažu kako su pronašli nešto zanimljivo na terenu što bi valjalo dokumetirati (kazivači) i istražiti.
Da sam na dobrom putu su osobe koje mi se javljaju jer osjete potrebu da podijele nešto što sam svojim tekstom izazvao u njima, što mi je najdraže čuti. Pozitivno utijecati na osobe oko sebe je dovoljna nagrada sama za sebe. I tako se stvara mreža ljudi dobre volje i ujedno uvidim da sam na dobrom putu u vezi toga čime se bavim. Još ću tisuće puta sumnjati u sebe, ali samo se sjetim njih ili dobijem njihov poziv i odmah imam mirno more.
Ovim putem zahvaljujem se svima vama, dobronamjernim dušama, na blogu i izvan. Bilo bi mnogo teže bez vas. Vi ste moji znakovi.
Post je objavljen 07.07.2013. u 12:51 sati.