Po rođenju djece ne znam sad gdje smo točno pokupili neki paket, brošuru, pretplatu, štoli već, supruga je potpisala. Mislim da je to bilo kod naše kvartosvske pedijatrice.
Servis se zove Family service.
U paketu je bilo nekakvo bespltno slikanje obitelji. Tako su ga reklamirali.
Kako ništa u kapitalizmu nije besplatno, onda smo samo cekali da vidimo sta je ispod reklame.
Zovu jedan dan na telefon i žele ugovorit termin, kod nas doma. Pretpostavili smo da će doći jedan fotograf(kinja), mi cemo se prethodno okupat, obrijat, i što sve ne, obuć u neku urednu robu, sredit pozadinu i tako to...
I eto njih, jedan dan, zovu na telefon mogu li doć sutra. Može, ajde, iako ne volim ta slikavanja, a pogotovo jer smo friški još iz roditlišta i prepun nam je rasporad hranjenje, podrigivanja, presvlačenja i u krug....
Zvone na portafon. Da, ZVONE, jer smo ocekivali 1 osobu ali njih smo prebrojali troje (3). Na nas četvero to je prava gužva. I to su uspjeli pozvoniti preko, selotpom zaštićenog električnog zvona na kojem piše: "KUCAJ!"
Njih troje, žena i ja uznojni od brzinskog kupanja, presvlačenja i sređivanja , gužvamo se i gledamo ŠTA SAD!
Mlada fotografkinja rasklapa opremu, stara ...ne znam što je, recimo da i ona slikava, ona posreduje među nama kao nekakav PR, da se sve ne raspadne, a neki mladi Francuzić, navodno šef svega toga je došao kao da nadgleda što se radi.
Da skratim priču, mlada je blicala po nama i bebama bez da je pitala smije li to, a na moj prigovor se pravdala da je blic okrenut u strop. To što su djeca non stop plakala i u pauzama imala iskolačene oči, to je nije brinulo.
U svemu tome mladi Francuzić, očito tu da ostavi umjetnički dojam sa svojom nacionalnošću i lošim engleskim, uzima stvar u svoje ruke. Bez da nas je išta pitao krenuo je posjedati djecu među jastuke, a djeca su imala 3 mjeseca (ne smiju sjediti do 6. mjeseca!).
Tad sam ja uzeo stvar u svoje ruke i kulturno ih izbacio van u 2 stupnja. Prvi je bio da sam ja uzeo jedno dijete, a žena drugo, pa kad su još jednom opalili blic rekao sam im da više nema slikanja (bebe isprepadane).
Kad su vidjeli da u nas nema više šta za radit (osim za oprat suđe), onda su se kulturno pokupili. Ja sam im psovao sve po spisku, sebi u bradu, nakon šta su otišli.
Zvone nakon par mjeseci da donesu slike. Mislim se, sve besplatno? Nije još do sad bilo govora o ikakvom plaćanju.
Dolaze dvije starije, jedna od prije. Pokazuju slike i album, te na naš upit o cijenama govore da je JEDNA slika besplatna a ostale su 38 kn po komadu. Album košta 500 kn ako se ne varam (ili 400, whatever).
Pitaju dalje, da li je sve bilo u redu. Ja, ko pravi šupak, a radio sam nešto svoje sa strane, pakovao neki paket, kažem ja da M-ha, kako, OK.
Kaže žena (moja supruga): nije OK, isprepadali ste nam djecu bez razloga i sjedali ste ih a ne smiju sjedati.
Onda sam se je odriješio:
"Da, nije smjelo bit sjedanja, sjedali ste djecu, nije smjelo bit blicanja, blicali ste-BEZ PITANJA. Pogledajte ove slike! Kako vas nije sramota ovo prodavati, pa ovo ne bi htio ni besplatno sve uzeti."
"Pa zar je tako loše? Ne bi htjeli ni ovu jednu besplatnu?"
"Što se mene tiče NE. Supruga vas je zvala, pa nek ona i odluči, što se neme tiče ne trebam ni ove slike koje se plaćaju niti jednu besplatnu. Pa ja kao poptuni amater znam o fotografiji puno više od vas. Kakva vam je kompozicija svih redom slika? Je li ovdje uopće ima kompozicije? Ajmo redom. Gdje je meni ovdje glava? Skroz u ćošku slike? Trebalo je slikati sitniji plan pa poslije rezati. Gdje mi je ovdje rame? Nema ga. Kakav vam je ovo kontrast na ovoj slici (crno bijela)? Izgleda kao da je stala u Dalmaciji na kamenu, na suncu 3 mjeseca. Da vidimo album, kakva je ovo slika (2D imitacija uvijene slike 3D)? Šta sam ja ovdje? Jajoglavi? Kakva su mi djeca na ovim slikama? Plaču. Oči iskolačene od straha. Meni ovo nije draga uspomena. I onda ovo idete naplatit 38 kn po komadu? Gospodo, ja sam nezaposlen pa znam dobro kako je doći do 38 kn. Vi se ko Jehovini svjedoci naguzite na prevaru u nečiji stan (i još gore od Jehovinih svjedoka), naslikavate i maltretirate ljude i onda za nikakvu kvalitetu pokušavate oderat ljude. Zašto? Zato jer bi ljudima kao trebalo bit neugodno jer ste se nacrtali kod njih, slikali, i sve na gotovo, pa onda im je lakše platit nego bit neugodan? E pa nemože to tako..."
"Gospodine, ovo je naš rizik poslovanja..."
"Koji rizik? A jesam li ja riskirao? Jesam li ja, u razdoblju kad nemam vremena spavat i jest, riskirao ulažući svoje vrijeme u vaš posao?"
Nakon toga su se lijepo zahvalile i otišle, mi smo se lijepo pozdravili sa njima i više nismo osjećali gorčinu jer sve što smo imali reći u vezi njih rekli smo njima.
Čemu onda ovaj post?
Da pokažemo kako nikad nije kasno postati ASERTIVAN, odnosno iskren prema sebi i drugima, te biti otvoren i direktna, pa nema veze što se sipa žuč okolo, i što smo neugodno. Bolje za zdravljeda se žuč sipa okolo nego po utrobi.
Samo još da dodam da je uz stol na kojem su razgrtale svoje remek djelo od slika bila prislonjena vjerna metalno/drvena replika ruske jurišne puške AK-74. Ostala mi odložena nakon vikend sporta (airsoft). To smo suprga i ja skontali tek poslije i onda samo se naslađivali njihovom možebitnom strahu i mogućim komentarima nakon što su napustili naš stan. He he...
Post je objavljen 04.07.2013. u 21:01 sati.