Marketing
Tako to radi policija.
Policija u Bureu,- Šef postaje ćelava faca koja glumi šefa policije u N.Y. Starac Afar „šef kriminala“.
Jedini pismen medju njima je lik, iz filmova, kome ništa ne ide u životu i svako jutro dolazi na posao među svoje papire sve dok se ne desi da se ne pojavi na poslu a onda ga nađu obješenog zbog svega što se u njemu nakupilo. Mršav, ćelav čovjek kome pod hitno trebaju naočale. Četri obična policajca je ekipa koju sam ranije upoznao, policajci sa štapovima ništa posebno o njima.
Policijska postaja je napravljena od valovitog lima kao i sve građevine u Bureu.
Čekamo prevoditeljica i ja dvadesetak minuta rečeno namje da dodjemo u pola devet, a kako još uvijek nema šefa moramo čekati. Izlazimo iz „ureda“ jer je u autu puno ugodnije, vani je već poprilično vruće.
Dolazi šef u pratnji dva policajca. Neuhranjeni policajci u svojim afarskim suknjicama sa štapovima koji su znatno deblji neg oni koje nose obični seljani izgledaju više nego smješno. Ne treba se nikome objašnjavati da su to „oni“, po držanju se odmah može vidjeti tko je vlast u selu.
Ne možemo ući, moramo još čekati dok dok nas ne pozovu.
U prostoriji u kojoj su svi našli mjesto a zovu je ured, vruće je kao u paklu. Otvorena su vrata i oba prozora tako da je propuh malo spašavao situaciju da se ne osjećamo kao u pećnici. Ulazim sa prevoditeljicom koja me predstavlja kao šefa naše „organizacije“ u Bureu, naglašava to jer ne razgovaraju ni sa kim tko nije njima ravan pa eto moja pozicija bi trebala zadovoljiti i to. Ipak su oni policija i vlast u gradu treba se držati do neke razine.
Svi su me se udostojali pogledati osim šefa koji je bio u poslu prevrćući u rukama nekakav stari izgužvani papir.
Stojimo metar od njegovog stola koji dijeli sa pisarom koji nas sada gleda ispod oka prevrćući po masnim knjigama punim savršeno uredno ispisanih slova. Divim se knjizi pravom remek djelu, zalutalom u ovu prostoriju. Sv izgleda tako smješno jer se kao nešto važno mora pročitati upravo sada, posla preko glave,- razumio bih da nisu ušli u prostoriju na par minuta ranije.
Šef sada prevrće nekakve papire a vjetar mu ih sa gomile odnosi sa stola. Pisar skače i hvata ih po čitavom uredu ,no nitko ne obraća pozornost na to niti se trudi da mu pomogne pokupiti ih, ta to je valjda posao pisara. Nakon nekoliko serija tih hvatanja papira “šef kriminala” počinje objašnjavati šta su uradili. Nisam vidjeo, no siguran sam da mu je glavni šef dao znak da počne jer je do tada šutio kao da čeka zapovijed da počne sa pričom. Evo što su uradili i kojim metodama.
Nakon naše prijave o krađi, koja je ovaj put zaista prevršila svaku mjeru, (o tome sam ranije pisao), pohvatali su svu djeca Burea na koju se sumnja da se motaju oko našeg “hotela” i strpali u zatvor. Najmanji od njih je “propjevao” pa ih je u zatvoru ostalo petero cijelu noć zajedno sa njihovim roditeljima, sve što su trebali je reći gdje su novci i ukradene stvari. Sutra dan se istraga nastavila a zatvor se punio trgovcima koji su razmijenili novce toj djeci. Djece mi je žao al ovi trgovci su više nego glupavi, dođu ti neka djeca u Bureu i traže da im razmjeniš stotine dolara. Trojica trgovaca su završili u zatvoru.
Zapovjeđeno je svim mještanima Burea da izađu na ulicu a ovi “lopovi” su provedeni kroz grad da bi ih se pokazalo svima, da svi znaju tko su prevaranti. Koje su kazne za na pojavljivanje na ulici ne znam no znam da je vrlo malo ljudi ostalo da nije vidjelo i čulo ovu povorku kroz selo.
Istraga je potrajala četri dana i u tom vremenu su vraćene gomile stvari koje nam se sada trebaju predati nazad, skupljena je neka količina novaca koja je recimo 70% od ukradenog. (nisam mogao vjerovati da su to bili u stanju uraditi.)
Procedura oko vraćanja stvari je potrajala jer im je trebalo objasniti da nije moguće da se svi mi pojavimo tu i vidimo što je naše sa što ne. Napokon su shvatili da bih ja mogao uzeti sve stvari pa će mo vratiti sve što nije naše i pravimo takav dogovor iako mi se čini da im se to baš i ne sviđa.
Zahvaljujem se što su tako uspješno napravili istragu i sipam pohvale na učinkovitost i metode rada. Svu su ponosni na sebe osim šefa koji još uvijek za svih tih pola sata nije u stanju podici glave da vidim kako mu oči izgledaju. Nije vrijedno ništa od toga što su ta djeca ukrala, a djeca su djeca i svugdje na svijetu su ista. Ovo smo morali uraditi jer je to bila već tko zna koja krađa, a bojao sam se de ne pređe u nešto gore.
Naš "hotel" i stvari i nije bilo tako teško opljačkati.
Zbog uvijeta u kojima smo živjeli došli smo na ideju da kažemo svima kakav smo tim.
Kada mi odemo teško će biti da se odviknu od krađa pa će krasti i vama, pokazujem na ‘šefa”, kome jos uvijek nije ništa interesantno i nije ga briga što se priča.
Sve razumiju i ispričavaju se, te mole da se ne pomisli da je citava Etiopija takva. Nema lopova, ovo su samo djeca al i njih će se dovesti u red.
Pozdravljam se i rukujem sa svim osima sa “šefom” pravit ću se da ni ja njega ne vidim. Kako samo povrjeđeni ego proradi u sekundi. Izlazi za nama i zaustavlja me ispred našeg auta i ponavlja istu priču koju sam čuo od starog šefa kriminala. Novih pola sata druženja sa policijom. Živio “šefe” drago mi je da smo se upoznali, žao mi je ostalih policajaca nema ništa gore neg kada ti je šef „bezobrazni konj“.
Sve roditelje sela su natjerali da potpišu papir da će platiti prilčito veliku svotu ako im dijete bude uhvaćeno oko naših soba, a ovi trgovci su platili dosta visoke globe jer su razmijenili novce. Zadnje što sam tražio od šefa je da ne brani dijeci dolaziti kod nas, neka djece, za trgovce me nije briga al ja garantiram za djecu lekcija im je bila dovoljno dobra i siguran sam da neće više nikada uraditi išta slično.
Ni to mu nije bilo po volji no obećao je da će me poslušati.
Eto tako funkcionira policija u Bureu, metode mi se sviđaju no čini mi se da se i kod nas primjenjuju iste metode u procesiji bi bilo više onih koji hodaju u koloni od onih koji promatraju povorku.
Mali dodatak kako to vlasti rade kod nas.
Post je objavljen 04.07.2013. u 10:58 sati.