Marketing
Najstariji Hrvat Andrija Prlić umro je u utorak u svojoj kući u Velikoj Kopanici u 106. godini.
Umro je Andrija Prlić, najstariji Hrvat...
4. srpanj 2013 u 0:00
Najstariji Hrvat Andrija Prlić umro je u utorak u svojoj kući u Velikoj Kopanici u 106. godini.
I sjetim se rujna 1997. kada smo u Velikoj kopanici slavili 65. godina braka.
Zapis iz Velike Kopanice s proslave 65.godišnjice braka Matije i Andrije Prlić
OD SOVIĆA DO KOPANICE
VELIKA KOPANICA- Jesi'l čuo gange?A jesi'l ikad zagango? E,valaj sad ćeš s nama!Ne slavi se svake godine šesdes'tipet godina braka!- laganim će glasom slavljenik Andrija Prlić,a na njegov mig jedanaestero Prlića(dvanaesti nije mogao doći) složno zaganga:
Odakle si mala,pitaju me,oojjj!
iz Sovića,Hercegovka prava,oojjj...
Još se eho nije ni stišao,a već se nadovezuje "Evo zore,evo dana,evo Jure i Bobana",a odmah potom i bećarac:
Leti ptica preko oranica
najljepše je selo Kopanica ...
-E,bolje ti idu gange!Vidi ga, kao da mu nije devedeset godina !-sin Jerko će ocu Andriji.
-Tko zna,možda i nije.Mož'bit da je i koja godina više. Vrag će ga znati.-odgovara krepki Andrija. -Nije se onda odma' pisalo,k'o sad. Već kako kažu. Godina-dvi gori il' doli.
-Skromno obilježavamo ovu šesdesetipetu godišnjicu braka.-jedan će od Prlića.. Znaš,mama Matija(1913) se ne osjeća baš dobro,a mi djeca smo se skupili da obilježimo taj datum
A to "skromno" obiležavanje proteklo je tako da se na okupu našlo jedanaestero,od ukupno dvanaestero, djece Matije i Andrije Prlić,njihovih životnih suputnika,30 unučadi i 11 praunučadi.Kapelan Ivica Živković služio je obiteljsku misu u povodu nesvakidašnje obljetnice,a potom su Prlići zaigrali i nogometnu utakmicu.Ića i pića bilo je u izobilju isto kao i gange i bećarca.
A samo prije 43 godine,u rodnim Sovića,ništa od ovoga danas. Samo gange.A od nje se ne živi.Pokušavao je Andrija s Matijom preživjeti i prehraniti svoje desetero djece(dvoje je rođeno u Kopanici),ali nije išlo. Kamenjara hercegovačkog u izobilju,ali i žandara i financa.Propješačio je cijelu Hercegovinu,a i Bosnu,noseći duhan na leđima,stazama i puteljcima stizao i do Bosanskog Broda strepeći da ga žandari ne uhvate ili ubiju.Baš kao što su ubili iStipana,djeda Jadranka Prlića.A onda je došao i rat.Onaj Drugi.Služio je Andrija kod pukovnika Šimića,a misli mu u Sovićima. Ondje nevolja svakojakih.Čak su i četnici upali u njegovu kuću i
spremali se zaklati Matiju sa petero djece,a ona ih je molila da prvo nju ubiju kako ne bi gledala kako joj djecu mrcvare.Ipak,ostali su živi,ali i opljačkane kuće.Kažu da je to ostavilo tolika traga na Matiju da je za vrijeme Domovinskog rata i sama pomisao o četničkim zlodjelima toliko utjecala na nju i stare otvorilo rane da je jednostavno u nekoliko dana iskopnjela, te joj je danas potrebna stalna skrb.
I tako,došla je 1954. kada su Prlići sa desetero djece krenuli put Slavonije i Velike Kopanice.Tu,u skromnom kućerku rođeno je dvoje djece(Antun i Jadranka) i odatle su kretali u svijet za Zagreb,Njemačku i Austriju.Danas se na mjestu nekadašnje kućice izdiže moderna katnica s centralnim grijanjem,telefonom...No,još su svježe uspomene na težak život i svi Prlićevi govore o bratovoj(sestrinoj)odjeći,prvim čizmama,kruhu kojeg nikada nije bilo dosta.Danas sa smjehom pričaju kako su se ustajali.Sata nisu imali pa su se ravnali po zvjezdama,tako da je jednom zgodom Andrija djecu probudio i poslao na vlak u šest sati kako bi stigli na vrijeme u školu.No,kada su stigli na stanicu,ondje su vidjeli da je tek jedan sat iza ponoći.
Danas su to sve ozbiljni, zreli ljudi .Pet sestara i sedmero braće.Svi su se snašli i trpe ovaj život.Bolji no što im je ikada bio.Još samo da zdravlje posluži majku Matiju i oca Andriju .
Stotinuičetvrta godina života Andrije Prlića iz Velike Kopanice
VELIKA KOPANICA – Ako nije najstariji živući građanin Hrvatske, Andrija Prlić je sa 103 godine i 3 mjeseca najstariji stanovnik Brodsko-posavske županije. U dokumentima piše kako je rođen. 11. studenoga 1907. ali…
- E, tko će ga znat'. Nekada se kod nas u Sovićima, u Hercegovini, nije trčalo odmah upisivat dite već se čekalo kako bi se vidilo 'oće li preživit. A miseci i godine života urezivane su na grede. Tako i moji, a dal' imam misec il godinu više – ne može sada nitko potvrdit – krepkim glasom priča Andrija, držeći čašu vina. – E, vidiš. Pijem crno, al sinovi donijeli ovo bijelo. I što ću sad, morat ga popit – smije se dobro raspoloženi Andrija dok nazdravlja kćeri Jadranki, zetu Ivici i sinovima Antunu i Veselku koji su iz stigli iz Austrije. – Tu smo mi skoro svakog vikenda, pregledamo tatu, dali što treba. Sada smo mu kupili plazmu jer mu baš i nije na ruku baratati sa dva - tri daljinska . Ovako, ima sve u jednom. – kažu sinovi Antun (56) i Veselko (65).
-Kada mi je bilo najbolje? Sada, sada mi je najbolje! Imam sve, dica brinu o meni, a ja uživam. Samo, ne služe me noge najbolje, a i leđa me bole. Al od toga se ne umire – šeretski se smije djed Andrija koji je s pušenjem prestao u 92. godini, a kod zubara je prvi puta bio kada je imao 86 godina. U braku je sa svojom Matijom, koja mu je rodila 12 djece, bio punih 70 godina, sve do 1998. kada je onemoćala Matija umrla. – E, ona ti se gadno uplašila kad su četnici upali u Soviće, poredali naših petero djece i rekli kako će ih klati pred njenim očima. Od toga su odustali kada im je moj brat dao sav novac kojeg je imao. Od tada Matija više nije bila ona ista žena – sa sjetom se prisjeća Andrija. A da mu je dobro, dobro je. Svih jedanaestero djece, 30 unučadi i 32 praunučadi vode brigu o Andriji i više vremena provede kod njih u Salzuburgu, Kelnu, Lincu, Zagrebu, u Slavonskom Brodu, nego u Velikoj Kopanici. – Ima sam sreće što su svi bili dobra dica i ljudi. Svi imaju školu od one srednje do magistara i nikada ih se nisam stidio – zadovoljno će Andrija dok ponosno gleda u Jadranku. Antuna i Veselka.
- Ja sam ti doša' u Slavoniju 1954. Nisam doša' gladan iz Sovića. E, ima sam ja. Ima sam i sreće jer sam im'o dobre prijatelje. Al sam se naradija u „Jasinju“ i mlinu di sam vreće žita vuka. Al, hvala Bogu zdravlje je poslužilo i djeca su bila dobra – kazuje Andrija uz „oštru“ napomenu da napišem kako je u Slavoniju došao kako bi djecu odškolovao i dao im „kruh u ruke“. I valaj, uspio je. Kod svih dvanaestero. A o životu na hercegovačkom kamenjaru mogle bi se ispisati kartice i kartice tekstova. Od momkovanja do naganjanja s financima zbog švercanja duhana. – E, od onoga što ti je ondašnja država otkupila mogao si životariti. A od 35 kg švercanog duhana mogao si kupiti kravu. Išli smo pješice od Sovića uz Zvirnjaču i svako je na leđima nosio najmanje 35 kg duhana. Manje se ne isplati. Kamenjara hercegovačkog u izobilju,ali i žandara i financa. Propješačio je cijelu Hercegovinu,a i Bosnu, noseći duhan na leđima, stazama i puteljcima stizao i do Bosanskog Broda strepeći da ga žandari ne uhvate ili ubiju. Baš kao što su ubili i Stipana, djeda Jadranka Prlića. Ali, sada je to daleka prošlost, a priče sluša unučad. Praunučadi Andija još nema. – Bit će, bit. Dat će dragi Bog – kaže Andrija na rastanku i dovikuje kako će nas pozvati na proslavu 105. rođendana. Jer ovaj, 104. U koju je već dobro zagazio, neće biti jubilarni.
Post je objavljen 04.07.2013. u 10:31 sati.